Atreyu
Lead Sails Paper Anchor
Datum izdanja: 01.10.2007.
Izdavač: Roadrunner Records / Dancing Bear
Žanr: Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Lijepo će se ova priča nadovezati na recenziju prethodnog albuma benda Atreyu – “A Deathgrip on Yesterday”. Pred kraj kaže: “Definitivno album koji će za Atreyu značiti krupan korak unaprijed. Jedino pitanje je u kojem smjeru”, a sada uvjerljivo i bez straha može se reći da ih je odvelo u najglupljem i najneinteligentnijem smjeru.
Dok su od početaka iz metal-core benda u fazama prelazili prema malo melodičnijoj priči, prema više normalnog pjevanja (zaslužan je bubnjar koji se primio i mikrofona), ovim albumom napravili su najveći pomak (odnosno odmak). Pretvorili su se u lovce na što više prosječnih slušatelja i složili jedan apsolutno nepotreban album ispunjen s jako malo metalcore primjesa, s puno punk-rock veselja i ljigavog hard rock pristupa.
Jedino što me razveselilo kada sam čuo “Doomsday” i “Honor” je prljaviji i zanimljiv zvuk cijelog benda (miksao ih je veliki Andy Wallace), ali sve su upropastile plitke melodije, koje su prave muške riffove pretvorile u ništa drugo nego lošu kopiju benda Good Charlotte.
“Falling Down” je totalni pop-punk, i netko je očito napokon zadovoljan u ljubavi pa je iz emo-corea prešao na veseliji zvuk (podržavam veselje u životu, ali ne iskazano ovako neiskrenim pjesmama).
“When Two Are One” i “Becoming the Bull” definitivno su mi nanijele bolnu grimasu na lice, jer su im iz prošlog pristojnog albuma prerasle u najlošije rock trenutne Papa Roacha i My Chemical Romancea. Jedina stvar koju sam s (kol’ko-tol’kim) guštom preslušao je raznolika i složena “Slow Burn“, jer je obuhvatila sve što ovaj album pokazuje, uz dodatak totalno old school heavy ritma, lakšeg bridgea i opuštene žestine pred kraj.
Samo Iron Maiden, Bon Jovi i The Rolling Stonesi su primjeri koji kroz cijelu karijeru rade istu glazbu i za to imaju dozvolu cijelog svijeta, pa tako nitko od Atreyu ne očekuje da ‘presviravaju’ svoje emo-core pjesmice cijeli život. Ali ovo što su složili ovim albumom je totalna zbunjenost onime što žele postići.
Malo vedriji pristup je definitivno opravdan, ali dok emo bendovi polako shvaćaju da godine idu, pa slažu zrelije i modernije metal albume, Atreyu su odlučili sve pretvoriti u rock’n’roll spiku, a uz ovoliko neodlučnosti joj definitivno nisu dorasli.
Još kad pročitam da neke verzije albuma imaju obradu pjesme “Epic” Faith No Morea, koju opisuju kao nešto najodvratnije i najbezobraznije što su čuli, pitaj Boga što bih tek napisao da sam je čuo. A i ocjena bi se sunovratila u debeli minus. Ovako, nek’ im bude.
