Kad ravnoteža postane obveza

    737

    God Forbid

    Equilibrium

    Datum izdanja: 26.03.2012.

    Izdavač: Victory Records

    Žanr: Metalcore

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Don’t Tell Me What To Dream
    2. My Rebirth
    3. A Few Good Men
    4. Scraping the Walls
    5. Conquer
    6. Equilibrium
    7. Overcome
    8. Cornered
    9. This Is Who I Am
    10. Move On
    11. Pages
    12. Awakening
    13. Where We Come From

    Brzinski uvod u dosadašnju povijest God Forbid – New Jersey, 16 godina postojanja, šesti album došao na red.

    Jedna jedina promjena u postavi benda dogodila se baš sada – dva buraza
    svirali su gitare, a iz nekog nedefiniranog razloga Dallas je odlučio
    otići, da bi ostali Doc od njega preuzeo pjevanje clean vokala, a drugu
    gitaru stavio u ruke Matta Wicklunda iz srodnog benda – Himsa.

    To smo već nagovijestili nakon prošlog albuma i zapitali se – hoće li neke stvari poći nizbrdo? Možda, ali čini se da je nizbrdica jako blaga i bez drame će potrajati još neko vrijeme.

    Nisu baš u rangu jedne Sepulture pa da se o tom bratskom odlasku toliko priča kao o razlazu (i ponovnom okupljanju) Cavalera klana, pa su ovi thrash metalcoreaši nastavili dobro utabanim putem. “Equilibrium” mnogi najviše uspoređuju s prošlim “Earthsblood“, što odani fanovi i ne smatraju pretjerano dobrom referencom. Oni kojima je više-manje svejedno, ovo će progutati jednako lako kao i ponešto bolji “Consitution of Treason“.

    Muziku podržava

    Odmah treba priznati da je album mrvicu dosadan i formalističan, a neke tri stvari mogu se okarakterizirati udarnima. U današnje vrijeme i to zna biti dovoljno da se album proglasi uspješnim. Procijenite sami… Uvodna stvar (vjerojatno i najbolja na albumu) “Don’t Tell Me What To Dream” već im je priskrbila probleme i prije samog izlaska albuma. Usporedbe s Meshuggah i optužbe da prate trendove odlaskom u taj famozni žanr zvani “djent”, naljutile su gitarista toliko da je u jednom trenu slučajno dirnuo u ono u što rijetki dozvoljavaju da se dirne – Slayer. Ali to sad zbilja nije bitno…

    A Few Good Men“, “Scraping the Walls” i “Cornered” primjeri su solidnih, ali i realno zaboravljivih dijelova albuma koji pokazuju tu progresivnost koju uspješno guraju u svoje aranžmane. Naslovna stvar, nažalost, pokazatelj je da im je metalcore jednostavno predodređen, ali i da mnogo bolje zvuče kad su gnjevni i glasni, nego kada pokušavaju emocijama nakrcati tipičan melodični dio. Posebno kada ispadne kao da pjeva lik iz P.O.D.

    Ugurala se tu i jedna instrumentalna, “Awakening“, za koju bih od ovakvom benda očekivao desetominutnu epsku progresivnu stvarčugu, a umjesto toga – čudne dvije i pol minute fillera. Da se spoji s početkom albuma, kraj je još jedna od najboljih – “Where We Come From“. Šteta je samo što je neki neće ni dočekati slušajući ovaj album.

    Nekako mi se čini da su God Forbid u zasluženoj sjeni Shadows Fall ili bombastičnih Lamb of God, ako se uopće netko trudi spojiti ih s nekim mikro-dijelom scene. Kada vam album ima ovoliko uspona i padova, to zna biti simpatično jer ljudi uobičajeno blagonaklono gledaju prema nečemu što nije – suhoparno savršeno. S druge strane, ovo će i dalje ostati ‘jedan od’ bendova koji svojom dugovječnošću zaslužuju veći respekt. A možda i bolji album.

    0 Shares
    Muziku podržava