Angels & Airwaves
I-Empire
Datum izdanja: 05.11.2007.
Izdavač: Geffen / Aquarius Records
Žanr: Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Možda bi se opet moglo govoriti o novom albumu nekakve supergrupe, ali ruku na srce, Angels & Airwaves ostat će specifičan samo zato što je u njemu pjevač, producent i gazda Tom Delonge – frontmen Blink 182.
Ostali su tu negdje i, bez da nekoga uvrijedim, dovoljno je spomenuti da su se tu zajedno okupili stari frendovi iz kalifornijskih predijela i koji su kraće ili duže svirali u bendovima poput Offspring (bubnjar), 30 Seconds To Mars (basist), Box Car Racer, Over My Dead Body itd.
Nisu baš sve neki spektakularni bendovi, ali danas je valjda cool napomenuti da u bendu sviraju ‘basist odavde, gitarist od tu, i bubnjar iz ovoga…’. Svakog dana se toliko bendova rađa i umire, da je teško složiti bend od članova koji nisu već negdje svirali pa ova zanimljivost pada u vodu i, radi specifičnosti njegovog glasa, ovo se zove ‘Tomov bend nakon Blink 182’.
Vjerovali ili ne (ja skoro i nisam) ovo im je već drugi album, jer su odmah po razlazu Blinkovaca snimili “We Don’t Need to Whisper”, a ovaj “I-Empire” nastavio je (valjda) s ozbiljnijim komercijalnijim pop-rock pjesmama.
Nema ovdje niti jedne zajebantske pjesme o sisama i prdenju kao kod Blink 182, a nekakva paralela se može povući samo s nekoliko stvari s njihovog zadnjeg oproštajnog, i malo zrelijeg albuma.
Tom je spominjao nekakvu rock revoluciju, jer je svakome uzbudljivo pohrvati se s nečim novim, ali ovo je samo još jedan popastični moderni američki album za soundtrack nekakvog zadnjeg ljetnog tuluma.
To su sve široki synth-rock refreni, plovne gitare zvuče kao pobjegle iz radionice The Edgea iz U2 koje (“Love Like Rockets“, “True Love” i “Heaven“) te vokal tridesetogodišnjaka koji i dalje zvuči jako mlado, onako jednostavno s četiri note i s bedastim specifičnim izgovorom (“Call to Arms“, “Sirens“).
Singl “Everything Magic” je brža pop-rock nastrojena melodična stvarčica, a zajedno sa “Secret Crowds” pokazuje da se tu radi o pjesmama već odsviranima ’90-ih godinama, ali i pjesmama koje jednostavno pokazuju kako zvuči jedan zaigrani punk-rocker kad ga umjesto seksa počinje zanimati romantika i kad malo odraste i uspori tempo.
Album je jako jednostavan, američki predvidiv, jako melodičan, pamtljiv i simpatičan. Možda bezobrazno cijelo vrijeme spominjem Blink 182, jer ovdje sviraju i ljudi iz ostalih bendova, ali i dalje je vokal najprepoznatljiviji dio nekog benda pa će se svima te usporedbe vrtiti po glavi. I ne samo zbog vokala.
Recimo da je ovaj album logičan za ovo vrijeme i malčice je tiši od onoga što slušaju tinejdžeri, ali i dalje pun energije, širokih melodija i bezbrižnog vremena provedenog razmišljajući o ljubavi i životu.
Možda neka kombinacija zadnjeg Blink 182, 30 Seconds to Mars (s puno manje distrozije) i U2. Sve u svemu, ništa posebno i vrijedno prevelike pažnje, ali meni je drago da je ovaj čovjek (naravno – Tom, autor cijelog albuma) ostao na sceni i odlučio bez filozofije svoje jednostavno stvaralaštvo samo gurnuti i malčice ozbiljnije i romantičnije vode (ali ne baš i nešto puno zrelije).
Objektivno nema smisla navlačiti veću ocjenu, ali subjektivno ipak ga mirne duše preporučam ljudima koji su iz ovog teksta izvukli dobre stvari. A ima ih, sigurno.