Kad basist napravi najbolji album

Zbog raznih obaveza i malog zaborava, skoro mi na red nije stigao ovaj album za recenziranje, ali na svu sreću, pronašao sam vremena da se osvrnem i na njega. Razlog pridavanja moje važnosti ovom albumu je taj što je to treća i najmanje eksponirana frakcija bivših i možda budućih (sve veća šuškanja o ponovnom okupljanju) The Libertinesa.

Mislim da ne moram previše govoriti o Peteu Dohertyu koji je, još za života The Libertinesa, osnovao Babyshambles s kojima je izdao dva prosječna albuma “Down In Albion” i “Shotter’s Nation” te nedavno iskren solo album “Grace/Wastelands” ili o njegovom ‘bratu po gitari’ Carlu Barâtu koji je prošle godine raspustio neuspješne Dirty Pretty Things nakon dva albuma “Waterloo To Anywhere” i “Romance At Short Notice“, a koje je osnovao zajedno s bubnjarom Garyem Powellom.

U cijeloj toj priči, basist The Libertinesa John Hassall se činio nekako najpovučeniji, bez medijske pompe koja je pratila ostatak frakcije pa je u miru mogao raditi na svom prvijencu.

Da bi album doživio pravu reklamu morao je biti objavljen mnogo ranije, a ne tek u ljeto prošle godine, jer je tako Hassall pomalo pao u zaborav. To posebno govorim iz tog razloga jer je još početkom 2005. bend Yeti izdao odličan singl “Never Lose Your Sense Of Wonder” koji jednostavno nije mogao proći nezapaženo zbog svoje vrlo zarazne melodije.

“The Legend Of Yeti Gonzales” donosi četrnaest skladbi u kojima se bend obraća publici na jedan pomalo polu-akustični pop način uz veliku dozu retro utjecaja, ponajviše pronađenih u ’60-ima, početku rocka, The Beatlesima, Neilu Youngu, harmonijama The Beach Boysa…

Za razliku od sličnih bendova koji svoju originalnost traže u prošlosti, Yeti je bend koji to radi vrlo opušteno i bez velikih pretenzija te je upravo u tome i njihova glavna pozitivna odlika. Možda u nekim trenucima zvuče preobično, ali svaka melodija je vrlo zabavno, lagano ulazi u uho, tako da vjerujem da bi ovaj album možda lakše došao do slušatelja prije 40-ak godina, nego danas, zbog današnje hiperprodukcije i (pre)velikog utjecaja medija.

Osim već spomenute izvrsne “Never Lose Your Sense Of Wonder“, na albumu se ističu još mnogi komadi, ponajviše plesna oda frontmenu The Poguesa “Shane MacGowan“, raskošna ‘The Beatles balada “Merry Go Round“, dramatična “Can’t Pretend” i “Last Time You Go” u kojoj dolazi do izražaja gitarska međuigra i brzi ritam.

Rezimirajući cijelo ostvarenje grupe Yeti, mogu reći da je prava šteta što ovaj album nije izdan 2-3 godine ranije kada je još uvijek bila buka oko The Libertinesa jer bi tada “The Legend Of Yeti Gonzales” zasigurno bio mnogo uspješniji nego sada, kada su već svi zaboravili na bas gitaru The Libertinesa.

Ovako ostaju dvije mogućnosti za budućnost Johna Hassalla, eventualni povratak The Libertinesa u originalnoj postavi gdje će svatko moći doprinijeti novim pjesmama ili nastaviti brijati po svom u Yetiju. Kako mi se sada čini, obje mogućnosti su vrlo dobre opcije za njega jer Yeti uopće nije loš bend. Dapače…