Južnjački gospodin za klavirom

Ozbiljniji pratitelji rock’n’rolla znaju što znači riječ ‘južnjak’.

Allmani, Lynyrd Skynyrd, Little Feat, The Band, Drive By Truckers,
Creedencei, The Flying Burritto Brothers su redom opjevavali strastvene
ljude koji su unatoč financijskim, formalno-obrazovnim i drugim životnim
nedaćama željeli živjeti život u svojoj punini, koji se nisu plašili
niti teškog rada, ali nisu imali zazora od poštenog jela, pića, slavlja i
drugih užitaka koji čovjeku mogu pasti na pamet.Južnjačka glazba je konglomerat countrya, jazza, soula, gospela, rocka, frankofonskih akcenata, bluesa, folka, funka, a jedan od muzičara koji su pomogli svrstavanju južnjačke muzike na glazbenu kartu je i Allen Toussaint.Iako je teško govoriti o svrstavanju južnjačke muzike na glazbenu kartu, kad je jedan od korijena rock’n’rolla upravo tamo, njena raznovrsnost i maštovitost je godinama oplemenjivala ne samo rock, nego i sve gore spomenute žanrove. Allen Toussaint se prvotno diskografski javio krajem pedesetih, u šezdesetima je iskovao svoje ime kao pijanist, autor i producent (“Fortune Teller” obradili Stonesi, The Who, Robert Plant i Alison Krauss, “Working In The Coalmine” proslavio Lee Dorsey i obradili Devo, “Yes We Can Can” otpjevao također Lee Dorsey, poslije proslavile The Pointer Sisters), a u sedamdesetima se otisnuo i u samostalnu diskografsku karijeru, uz dinamičan produkcijski rad. Toussaint je tako 1974. producirao prvotnu varijantu “Lady Marmelade” za LaBelle (koja je bila hit).

BGO je krajem studenog 2015. (nekoliko tjedana nakon što je nažalost preminuo), na dva diska izdala Toussaintove albume “Life, Love and Faith” (1972.), “Southern Nights” (1975.) i “Motion” (1978.) koji podsjećaju s kakvom je lakoćom ovaj čovjek pisao melodije, stihove, aranžmane i kako ih je samo elegantno pjevao.

Toussaint zvuči poput učenog, akademski obrazovanog muzičara koji će radije umrijeti nego odsvirati suvišnu notu, raspisati neki samodopadni aranžman bez pokrića, ili pjevati neku bljuzgu da zaradi za Cadillac. Njegov imidž je ostavljao dojam uglađenog gospodina starog kova koji ne blefira i ne koristi jeftine reklamne trikove i koji pušta da mu djela govore sama.

Ova tri albuma pokazuju Toussaintovu transformaciju iz korijenskog u suvremeni glazbeni zvuk bez gubitka umjetničkog digniteta: “Life, Love and Faith” pokazuje Toussainta kao autora koji je upio sve iz američke južnjačke glazbene ostavštine i odlučio se poigrati s time. U to doba (1972.) je intenzivno surađivao s grupom The Band, tako da “Life, Love and Faith” ima nešto bendovske panoramičnosti, a pažljiviji slušatelj će primijetiti i sličnosti u puhačkim aranžmanima (koje je raspisivao upravo Toussaint) na ovom albumu i na kultnom albumu The Banda “Rock of Ages”.

“Life, Love and Faith” ima jednu od najpoznatijih Toussaintovih pjesama, tužaljku “On Your Way Down” koja pokazuje Toussaintovu skepsu prema slavi i prenaglašenom reklamiranju (dotičnu će pjesmu 1973. obraditi Little Feat). “Iste ljude koje sad iskorištavaš na putu prema gore možeš sresti na putu prema dolje” pjevat će Toussaint i biti u pravu. “Victims of The Darkness“, “She Once Belonged To Me” i “Fingers and Toes” zvuče kao hitovi iz paralelnog svemira, pjesme koje bi trebale pjevati mase kao što danas revu Adelinu “Hello”.

“Southern Nights” je 1975. donio potvrdu cjelokupnog Allenovog talenta. Stari stil pretočen u novi zvuk uz inspiraciju na najvišem nivou dao je nisku briljantnih pjesama koje su, prikladno otpjevane, dale novo remek djelo. U naslovnoj pjesmi svoj glas je tretirao na način da zvuči kao da pjeva s dna Meksičkog zaljeva, “Country John” je dokaz da funk ne mora biti preglasno udaranje i urlanje kakvo koriste prosječni talenti da zamaskiraju vlastite limite, a “Back In The Baby’s Arms” balada koja se može mjeriti s najboljim soul sentišima Marvina Gayea i Otisa Reddinga.

Ako već nije šira publika, kvalitetu albuma su prepoznali kolege, naslovna pjesma je bila hit za Glena Campbella, a pjesmu “What Do You Want the Girl To Do” će obraditi Bonnie Raitt i 4 godine poslije Lowell George iz Little Feat.

Treći album u ovoj kolekciji je “Motion“, kojim je Toussaint još više osuvremenio svoj zvuk. Bubnjeve mu svira Jeff Porcaro, tada mlada bubnjarska superzvijezda čije će usluge koristiti kompletna pop-rock krema osamdesetih, a on sam će biti član benda Toto. Toussaint je na albumu “Motion” ipak malo popustio u inspiraciji, no već površno preslušavanje albuma će otkriti dragulje kao što su “Just A Kiss Away” i “With You In Mind“, a poseban spomen zaslužuje “Optimism Blues“, još jedan od evergreena koji iz nekog nepoznatog razloga to nikad nisu postali.

Ambijentalna centralna naslovna tema (koja otvara drugu polovicu albuma, kao i kod albuma “Southern Nights”) je ambiciozno postavljena, s pjevnim refrenom, no ipak se nije uspjela nametnuti kao “Southern Nights” iako je krasi majstorski kompozitorsko-aranžerski dodir. “Lover of Love” sugerira da je natjecanje s modernim tehnologijama bez veze, i da Toussaint ipak funkcionira bolje u korijenskim skladbama, kao što je ovaj klavirski komad kabaret jazza, a kod “Viva La Money” se osjeća da su Toussaintovo razočaranje te cinizam ipak veći nego nadahnuće.

Osim što je surađivao s Paulom McCartneyem još 1975., kasnije i s Johnom Mayallom, Elvisom Costellom te Ericom Claptonom, Toussaintov umjetnički rad je prepoznao i američki Kongres te mu je dodijelio Nacionalnu medalju za dostignuća na području umjentosti. U godini 2015., koja je uzela brojne poznatije glazbenike, prestalo je kucati i Toussaintovo srce, i kao što je to bilo s albumima i pjesmama tijekom njegove duge i plodne karijere, vijest o njegovoj smrti je nekako pala u drugi plan. Toussaintovi albumi, aranžmani i kompozicije su najbolji dokaz da to nije trebalo biti tako, a priznanje američkog Kongresa svjedoči o tome da ta institucija nije uvijek u krivu. Mnogi od argumenata su prisutni u ovom kompletu.