Judasovski power thrash metal

Kombinatorni metal bio bi možda i najpogodniji opis muzike kakvu sviraju ovi Kanađani iz Vancouvera. Naime, u temeljni heavy metal ugradili su znatne utjecaje powera, thrasha i modern metala, a kroz grube vokale očituju se i obrisi deatha, odnosno njegove melodičnije varijante.

Posebnost ovog benda su i dva pjevača, od kojih jedan (Cam Pipes) pjeva u clean varijantama i jako nalikuje Robu Halfordu, dok je drugi (Jamie Hooper) zadužen za više growl, a manje scream izvedbe. Upravo su ta vokalna nadigravanja stvar koja najviše upada u uho kod slušanja, no ono što je po meni najbolje su vrlo snažne i uglavnom brze gitarističke izvedbe, najviše rađene po thrash/heavy modelima. Iako, u par su navrata vrlo bliske melodic death metalnima.

Prenaglašenu produkciju radio je bubnjar Slipknota/gitarista Murderdollsa Joey Jordison, koji je s imenovanim pjevačima benda i aranžirao skladbe, i baš mi se ti segmenti čine prekamufliranim, malo neprirodnim naspram ove muzike, a pogotovo tematike kojom se bave pjesme. A ona je, rekli bismo, tipično metalna; borbe, ratovi, fantazije i slično.

Upravo se dojam ratovanja, odnosno obračuna i to naravno muzičkih, događa u svim pjesmama, kako onih vokalno-instrumentalnih, tako i podžanrovskih, a sve unutar onoga što je već iznešeno ranije u ovom tekstu, poput recimo onih u pjesmama “Night Marauders” ili “Forest King“, dok su nešto tipiziraniji naslovi “The Goatrider’s Horde“, klasičniji Judas Priest s hard rock atmosferskim klavijaturama, pa “Demon’s Blade“, ‘najthrasherskija’ pjesma na albumu, ili “Infinite Legions” i “The Hydra’s Teeth“, pjesme s jako puno melodic death/thrash elemenata.

I tako, volite li tradicionalni europski heavy metal poslušati na sjeverno američki način, ‘podebljan’ s utjecajima, opet tamo nekih europskih i američkih podžanrova, u trećem bi albumu ovog benda mogli pronaći dosta zanimljivog.

Tražite li više originalnosti, a manje komplikacija, stanite nakon jednog do dva preslušavanja.