Judas Priest: Najzrelije izdanje u suton karijere

Uzevši u obzir osnivanje ranog Judas Priesta 1969. godine od strane pjevača Ala Atkinsa, a iz kojeg će nešto kasnije nastati onaj Judas Priest u kojem će se iza mikrofona naći čuveni Rob Halford, bend sljedeće godine slavi pedeset godina postojanja. Nije to mala stvar. Polustoljetna posvećenost muzici, neovisno o tome kakav se žanr svira, za spustiti je kapu do poda, pogotovo kad se uzme u obzir da bend čitavo to vrijeme za sobom vuče generacije i generacije fanova koji uspješno grabe manu koju im Priest desetljećima s nebesa brižno sipa dok kroče po utabanoj stazi svetinje zvane heavy metal.

Opterećenost žanrom koji se svira možda bi bila prejaka sintagma kad bi se opisivao opus Judas Priesta, no nakon pedeset godina djelovanja bend je dobio ono što je tražio – besmrtni status legendi heavy metala. U tom kontekstu, svjedočiti primjerice jednom koncertu Judas Priesta s ostalih 12 tisuća duša, hodočasničko je iskustvo s pozivitnom energijom koja se poznatim mjernim uređajima ne da mjeriti. Tko je uhvatio priliku tamo biti, znat će.

Novim, redom osamnaestim studijskim albumom “Firepower”, Judas Priest bez sumnje biva lansiran na tron žanra kojeg je i definirao. Nije da su momci s njega ikad ozbiljno pali, no obzirom na posljednje studijske uratke ne mogu se oteti dojmu kako je redovitom veličanju imena benda kumovala tek emotivna ostrašćenost, puka nostalgija i manjak dobrih heavy metal bendova. Nije me osvojio prethodnik “Redeemer of Souls”. Čak štoviše, došlo je do potpunog otpisivanja benda s koncertnih karti. Rekao bih da se Priest doduše ne može pohvaliti ni nekim osobitim briljiranjem na nekoliko ostalih prethodnika novog albuma. Iz osobne točke gledišta, posljednje studijsko izdanje koje je donijelo značajniju dozu svježine bio je “Jugulator”, objavljen 1997. godine, pa ispada da je “Firepower” tako daleko najbolje, najzrelije i najsvježije izdanje koje je Priest od tog doba naovamo objavio, a kladim se i da će fanovi koji “Jugulator” smatraju promašajem ovu letvicu spustiti do njegova prethodnika, čuvenog “Painkillera” iz 1990. godine.

Što je to toliko dobro na “Firepoweru”? Pa pjesme, naravno. Ambiciozno su ‘natukli’ čak 14 naslova i zbilja im je pošlo za rukom da se među njima ne nađe onaj neki kojeg bi najbolje bilo zaboraviti. Doduše, osobno bih izbacio himničku banalnost zvanu “No Surrender” koja ozbiljno narušava balans druge i one bolje polovice albuma, no sigurno će se pojaviti barem jedna duša koja će oduševljeno cupkati na taj beskompromisni disco metal ritam.

Produkcija je vrhunska i Toma Alloma i Andya Sneapa zbilja treba preporučiti bendovima koji ozbiljno propadaju (možda Metallici?) Album se i masivnim zvukom i ozbiljnijim ugođajem čini kao jedna od dvije moguće karike koje nedostaju između “Painkillera” i “Jugulatora”. U svakom slučaju, siguran sam da bi tih godina “Firepower” dobro sjeo kao nasljednik ovog prvog navedenog, a spomenuti duo dobro je znao u koju fazu djelovanja Priest pod hitno treba vratiti.

Ne bih previše ulazio u analizu samih pjesama (to ostavljam fanovima), no vrijedi istaknuti kako se, začudo, na “Firepoweru” nalaze neke pjesme koje spadaju među bolja Priestova ostvarenja, ne samo unatrag deset ili dvadeset godina, već otkad je benda. Gotovo da i nema pjesme koja ne udari ‘u žicu’ bilo dobrim riffovljem, ritmom ili vokalnom linijom. “Rising From Ruins”, “Flame Thrower”, “Traitors Gate”, “Lone Wolf” te pogotovo “Spectre” ili “Sea Of Red”, pjesme su koje toliko dobro zvuče da se uz njih i svi oni slabiji segmenti albuma učine boljima. Čak i Halford iznenađuje s pjevanjem. Manje vrištanja, doduše, ali kvragu, ta boja, snaga, ekspresivnost i konačno koliko-toliko veći smisao za melodiju, aduti su kojima ovaj vokalist dokazuje svoju superiornost nad mnogima.

Nije da će si Priest “Firepowerom” priskrbiti iznenadnu hordu novih fanova; tko ih nije zavolio tijekom posljednjih pola stoljeća, neće ni sada. No, bit je u tome da ovaj bend, upravo tim ljudima koji nisu izgubili vjeru u svoje idole, u očiglednom sutonu karijere ambiciozno i beskompromisno isporučuju ono što najbolje znaju i to na najbolji mogući način – odličnim heavy metalom. Reklo bi se, Priest je poput vina. Samo što teško da postoji to vino koje može tako dobro ostariti poput Judas Priesta.