Ugly Kid Joe
As Ugly As They Used Ta Be
Datum izdanja: 16.10.2015.
Izdavač: Metalville
Žanr: Alternative, Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Bila je to jedna live snimka (festivalska pozornica, usred bijela dana) na kojoj su Ugly Kid Joe razvaljivali pjesme s “Menace To Sobriety” kada sam shvatio da se iz grungera pretvaram u čovjeka kojem ni konkretnija distorzija nije strana.
Možda ne doslovno, ali Ugly Kid Joe, jedan zabavni rock bend, od mene je napravio – metalca.
I tako su godine prolazile, meni su “C.U.S.T.”, “Milkman’s Sone” i “Would You Like To Be There” bile dijelom svih nostalgičnih playlista i negdje 2010. počelo se govorkati kako se okupila ista ekipa kao i prije razlaza (gitarist Dave Fortman postao je cijenjeni producent za bendove kao što su Slipknot, Godsmack, Mudvayne, Evanescence…). Krenuli su odrađivati zagrijavajuće koncerte, a EP-em “Starway To Hell” pokušali su napraviti sličan uvod kao i na početku karijere. Pobogu, valjda su zadnji koji su reunion najavili na zaboravljenom MySpaceu!
No, tek ovim kompletnim albumom odradili su potpunu nostalgičnu pobjedu. Isti EP prizvali su i kroz ime, a bome i kroz izgled naslovnice na kojoj je mali Joe još ružniji i još isprebijaniji. A za pretpostaviti je da je i – iskusniji. Odlučili su osim najpoznatije postave u priču ubaciti i drugog bubnjara i trećeg gitarista, jer su povremeno sviruckali s njima. I kao da treći gitarist nije bio dovoljan, nazvali su i Phila Cambella iz Motorheada da im gostuje na “My Old Man” i “Under the Bottom“.
A ako ni to nije bilo dovoljno, morali su odati počasti i imenu Motorhead (dosta prije no što je Lemmy umro!). No, ako je već tako – nije mi jasno zašto pobogu apsolutno svi okreću siguran list i odrađuju “Ace of Spades” (na kojoj, usput rečeno, Phil nije ni svirao). Ali, Whitfield zvuči jebeno!
Obradili su i nekakvu verziju “Papa Was a Rolling Stone“, ipak je nekoliko drugih pjesama ovdje zavrijedilo da s ponosom nose ovako veliko ime – “Hell Ain’t Hard To Find” i “She’s Already Gone“, dva singla koje su opravdano s ponosom pokazali.
Činjenica da je ostatak albuma ili zaboravljiv ili dosadno akustično pjevušenje na plaži (“Nothing Ever Changes” ili “Mirror of the Man“), zabrinjava me jer sam bio siguran da će 19 godina biti apsolutno dovoljno da pokažu svu vatru koja je ostala u njima. Bio sam podosta nabrijan na cijelu priču oko Ugly Kid Joe povratka, ali nakon EP-a, nadao sam se su najbolje stvari ipak sačuvali ‘za kasnije’. Čini se da će to ‘kasnije’ ipak nastupiti još kasnije, jer benda koji ih je na sceni zamijenio i dalje – nema!
