Još uvijek bolesno ozbiljno neozbiljni

Još se sjećam dana kad sam pokušavala biti ‘gangsta’ naučivši sve ‘lirikse’ pjesme “Lovačke priče” i čudeći se kakav to novi žanr izlazi na hrvatsku mainstream scenu.

Dakako da tada nisam ni znala što je mainstream, ali svakako dotad se ovakva muzika puštala samo u ‘insajderskim’ krugovima. Do danas hip-hop duo Bizzo & Baby Dooks, poznatiji kao Bolesna braća, nakon sedam godina ljenčarenja vratili su se i s novim albumom nazvanim “Veliki umovi 21. stoljeća“.

Album je ako ništa drugo vrlo pjevan i lagano ulazi u uho. Hardcore reperima koji ne priznaju ikakvo kombiniranje glazbenih stilova album se neće svidjeti ali on upravo je produkt velikih umova 20. stoljeća koji pokazuju da se, da bi se ostao ‘true’, crta može prelaziti.

Stil evoluira tijekom godina, druga mjesta i drugi ljudi inspiriraju glazbenike, a vrijeme kao najbitnija varijabla oblikuje završnu produkciju. To ne znači da su samo ‘trendy’, to znači da nisu zatucani i da prate što se događa na današnjoj svjetskoj hip-hop sceni. Kao i uvijek, degutantni u svojim rimama, najsretniji su kad imaju koga za pljuvati, a budući da je u ovo vrijeme materijala i više nego dovoljno, vrijeme za izdavanje ovog albuma od čak 14 pjesama (+ 4 skita i 1 remix) taman je pogođeno.

Lepezu više ili manje komičnih istina pojačali su poznatim glazbenicima kao što su Edo Maajka, Maya Azucena, Kristijan Beluhan, Ida Prester, Gidra (Connect), Son Doobie iz grupe Funkdoobiest te čak i Dinom Dvornikom. Edo Maajka dolazi kao savršen sugovornik kad se treba pljuvati politika u pjesmi nazvanoj kako drugačije nego “Polikita“, dok s Kristijanom Beluhanom na krajnje pomaknut način pričaju o kreditima u pjesmi “Mali majmun Čita“.

Vrhunsko izrugivanje današnjim ljubavnim i ostalim klišejima možemo čuti na “Operi se” i “Bijele patike“. “Neposlušna kartica Nensi Hohnberger” odličan je disko-punk pjesmuljak u kojem im je pomogla Ida Prester, a “Stari repper” vjerno prikazuje proces starenja u hip-hop svijetu i odnosa među generacijama.

“Mali Dečko” feat. Dino Dvornik ima predispozicije da bude hit, no kao što rekoh prije rap scena koja ovakvu muziku ovdje sluša zasigurno neće prepoznat ovaj hit kao osvježenje. Govori o seksualnoj maštariji sa starijom ženom. Ova stvar bi prije prošla vani, upravo zato što su Bolesna braća osluškivala stranu scenu više nego svoju. Pokazat će se s vremenom koliki je to dvosjekli mač.

Primjećujem i kako Bizzo ima dobar vokal te zaključujem kako bi se više trebao okrenuti pjevanju kao i Dux, jer je dokazao da mu i to ide. No opet, malo ono suštinskog hardcore hip-hopa bi ostalo onda u njihovim pjesmama. Tekstovi su neozbiljni, no i u tome je ironija – a pomalo i rizik – jer ako se i takvi svide publici znači da se u budućnosti i neće trebati truditi da zadrže publiku. Dvosjekli mač ponovo jer publika tu neozbiljnost može shvatiti kao jeftine trikove i humor na kojeg se ne bi smio nasmijati nitko stariji od 10 godina. Valjda su išli iskrenom filozofijom ‘glavno da se mi dobro zabavljamo jer ćemo tako moći zabaviti i ostalu ekipu’. A i tome je bit stvaranja muzike na kraju krajeva.

Melodička sekvenca pjesama izvlači album, što zbog ritma što zbog svoje pitkosti i sposobnosti akomodacije pjesama nasred plesnog podija. Trendy melodija ima na nekim stvarima i previše i tu dolazi do pitanja gubi li Baby Dooks svoj inače genijalni produkcijski dar. Za tako bogat staž, istina, očekuje se nešto puno bolje od ponuđenog.

Ima nekoliko stvari koje su promašaj, no budući da nisam toliko kritična mogu reći kako je ovo muzički svježiji materijal od bilo čega što sam čula na hrvatskoj glazbenoj sceni u zadnje vrijeme. Ako ništa drugo ovim albumom proširit će raspon slušatelja, jer su i sami oduvijek konzumenti raznih glazbenih stilova (od funka, elektronike, alternative, rocka, punk-rocka…).

Za razliku od natripanog “Radio Fanfare” ovaj album je još “glasniji, moćniji i s jajima” kako sami ističu.