Još malo zanimljive progresije

A što je sad pak OSI?! Neka se odmah zna da nije to nikakav prolazni bendić iz nekog američkog bespuća, već grupa/projekt koja je okupila odličnu ekipu iz progresivnog metal svijeta. Bivši klavijaturist Dream Theatera Kevin Moore udružio se s gitaristom iz Fates Warning Jim Matheosem, a već neko vrijeme im pomažu kolege na bubnjevima Mike Portnoy (Dream Theater) i basist Joey Vera (Fates Warning). Za razliku od prvog albuma, ovaj je uvelike sličniji drugom Mooreovom bendu Chroma Key.

Puno lakši i klavijaturama vođen album često zna prosječnom slušatelju donijeti dosadu, ali svako malo izleti prava melodija, pravi rif ili neki refren koji pokazuje da je ovo genijalna ekipa.

Budući da se većina albuma sastoji od melankoličnog Mooreovog vokala i povremenih moćnih gitara, definitivno treba spomenuti genijalca Portnoyja, koji ovim albumom dokazuje da može odsvirati apsolutno bilo što i da se može odlično snaći u bilo kakvoj vrsti glazbe ili pjesme. Ovdje se držao minimalističkih, ali i jako učinkovitih dionica, pa si mislim da bi možda pomogao i jednoj Danijeli Martinović.

Pjesme variraju od laganijih i atmosferičnih (“Sure You Will“, “All Gone Now“, “Home Was Good“), do onih popunjenih elektronskim semplovima (“Bigger Wave“), pa i do onih pravih rifovski vođenih (“Free“). Pjesme imaju dosta pristupačnu notu, odlične akustične gitare, a često se pojavi dio koji neodoljivo podsjeća na Porcupine Tree (“Better“), neki normalniji Pink Floyd (solo na “Simple Life“) ili recimo onu poznatu “Silent Man” od Dream Theater (“Our Town“).

Možda sam malo više očekivao od ovog albuma, ali slušajući dionice i atmosferu u pjesmama čini mi se da je to napokon ono što je Kevin Moore htio napraviti kroz cijelu svoju glazbenu karijeru. Fali svemu one očekivane žestine i nekakve prepoznatljivosti po pjesmama, ali to u nekim trenucima odlično paše.

Svi koji su čuli prvi album uživat će i u ovome, ali samo uz uvjet da shvate da je dosta drugačiji, puno razbacaniji i orijentiran na klavijature i programiranje. Vokali su opušteni i prilagođeni glazbi, pa se možda vidi da Moore nije najveći virtuoz, ali da zna ukomponirati dobru pjesmu.

Velike pohvale ide njihovom neiscrpnom glazbenom umijeću, a kritike će vjerojatno naći ljudi koji nisu spremni utonuti u fotelju i poslušati jedan, uvjetno rečeno, metal album. Priznajem, ni meni ne paše uvijek, ali album je zanimljiv, slušljiv, iznenađujuć i jako kvalitetan.

Iako nije u prvom planu, mene je opet uspio oduševiti sveprisutni Mike Portnoy, no i drugi instrumenti ovdje će naći materijala za kratki tečaj.