Još malo glazbe američkih teenagera

    2012

    Yellowcard

    Lights And Sounds

    Datum izdanja: 23.01.2006.

    Izdavač: Capitol / Dallas Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Three Flights Up
    2. Lights And Sounds
    3. Down On My Head
    4. Sure Thing Falling
    5. City Of Devils
    6. Rough Landing, Holly
    7. Two Weeks From Twenty
    8. Waiting Game
    9. Martin Sheen Or Jfk
    10. Space Travel
    11. Grey
    12. Words, Hands, Hearts
    13. How I Go
    14. Holly Wood Died

    Glazbeni biznis, osim nepresušnih izvora kvazi r’n’b pjevačica i nekih jednokratnih reperčića, uvijek nalazi mjesta za jednostavne pop-punk bendiće. Mislim da se takav trend neće još dugo smiriti, jer je dosta zahvalno snimati albume koji će se puštati na američkim tulumima. Ako samo to uzmemo u obzir, lako je zaključiti da je samo to tržište veliko kao 20 hrvatskih.

    Milijuni se okreću, cure plešu, dečki iz bačve ulijevaju mješavinu svih alkoholnih pića frendu u grlo i svi su sretni. U pozadini svira “American Idiot” od Green Day, zadnji album od Blink 182, Simple Plan, Papa Roach ili Hoobastank. Život ne može biti prekompliciran.

    Yellowcard
    su se ugurali među njih, ali su ovim novim albumom malo sazrijeli i pjesme su kud i kamo ozbiljnije. Već i počinju s nekakvom Coldplay instrumentalnom pjesmicom koja na klaviru ima melodiju istu kao ona: “I’m a big big girl, in a big big world” (sjećate se valjda).

    Prvi singl “Lights And Sounds” je logično na početku albuma i definitivno nije zvučan kao njihov hit “Way Out” s prošlog albuma, ali dobro pokazuje smjer albuma. Kad se njoj doda još sljedeća “Down On My Head“, koja je lakša i moja pretpostavka za slijedeći singl, onda se dobiva slika o većini ovog albuma.

    Muziku podržava

    Slušajući album dalje, vidi se jasna i provjerena formula ritmičnih i dinamičnih pjesama s izrazitim sing-along refrenima koji svaku pjesmu čine potencijalnim hitom. Posebno se to odnosi na “Sure Thing Falling“, “Waiting Game” i “Space Travel“. Pokraj takvih pop pjesmuljaka našlo se mjesta i za jednu pomalo jazzy laganu pjesmicu “Two Weeks From Twenty” kao stvorenu za bezbrižno plesanje, te “How I Go” sa akustičnom gitarom i klavirom na kojoj gostuje i Natalie Maines iz Dixie Chicks.

    Na spomen te pjesme unatoč činjenici da je ovo jako prosječan i pomalo monoton album, moram spomenuti i pohvaliti violinista Sean Mackina koji im je svojim gudačkim aranžmanom dao zanimljivost i posebnost, a gitarist Peter Mosley je dobro odradio i lekciju klavira. Njih s guštom spominjem, jer sam uvjeren da je u svim ostalim recenzijama Yellowcarda naglasak stavljen na sveprisutnog pjevača, koji je, ruku na srce, jednostavan posao odradio solidno i uvjerljivo.

    Ovo je još jedan album za američke teenagere, a po zvuku i stavu u pjesmama bi ih stavio uz bok Nickelbacku i, najviše, Hoobastanku. Album je preuzeo malo ozbiljniju tematiku, žešće gitare i mračniji je nego prošli, ali mislim da Yellowcard svoj uspjeh zaslužuje samo činjenicom da su sve uspjeli sami i da su od malog benda na indie izdavačkoj kući doprijeli do apsolutno svih.

    Ovaj bend i ovaj album dobra je podloga kad igrate monopolly, rješavate križaljku, perete suđe, joggirate po šumi na neki tmurni proljetni dan s discmanom na ušima, perete zube, navlačite čarape, vežete kravatu ili nešto dvanaesto. Dakle, album toliko jednostavan da se može progurati u gotovo sve situacije. To je nekad dobra stvar, a nekad i jako iritirajuća. Ako ga uopće nabavite, to ćete sami odlučiti.

    0 Shares
    Muziku podržava