Još jedno ne baš prezanimljivo heavy/power štivo

Da se ovaj album kojim slučajem pojavio prije dvadesetak godina, izazvao bi pravu mini revoluciju na metal sceni. Ovako, u današnjim je vremenskim okvirima tek jedno u nizu djela kakvih se gotovo proizvodi na gigatone.

Kombinacija tradicionalnog heavy, power i speed metala s ratničko – epskim ugođajem, toliko je puta prožvakana da svako njezino novo pojavljivanje, barem kod mene, polako počinje izazivati čak i lutnju. Time nikako ne želim totalno obezvrijediti ovaj album, jer, ima on i dobrih strana, ali pobogu ljudi, pa rađe nemojte ništa raditi nego se n-ti puta ponavljati.

A te dobre karakteristike su prvenstveno čvrsti heavy/thrash/speedd riffovi, melodične heavy solaže, a nije za odbaciti niti sasvim dobru produkciju. S druge pak strane, osim nedostatka originalnosti, najveća boljka ovog albuma je slabašan vokal, očito neriješiv problem za mnoge heavy power metal bendove, od kojih bi se veliki broj morao odlučiti na konzultacije s Michaelom Kiskeom.

U kvalitativnoj prosječnosti izdvajam tek tri dojmljivije kompozicije. To je u prvom redu melodična, oštra “Blood Dead Shores“, maidenovska pjesma s klasičnim solo blizancima, a zanimljiva je i devet minutna, višeritmična, onako poluepična “Necromancer“, koju malo kvari jednolični solo u njezinoj zadnjoj trećini.

“Vengeance Rising” najcjelovitije utjelovljuje thrash/speed ritmove, i zbog toga spada među zanimljivije naslove. Ono što nekako fali, a polako smo na to navikli, kvalitetna je balada, koja bi možda ipak malo popravila (pro)ocjenu ovoga albuma. Možda.

Jer, sve ponuđeno je premalo da bi se o ovom albumu ozbiljnije razmišljalo, iako nema sumnje da će naići na djelomičnu potporu onih koji vole na jednom mjestu čuti utjecaje bendova poput Iron Maiden, Judas Priest, Blind Guardian, HammerFall i Wizard. A takvih doista ima puno.

U masi istih, da ne kažem loših albuma, ovaj je ipak nešto manje loš, i zato ocjena dovoljna taman za upis u sljedeći razred. Barem je bila u moje školsko vrijeme.