Još jedno izuzetno Kwelijevo izdanje

Odmah ću priznati, ova recenzija mi je bila jedna od težih za koju sam dobio svetu dužnost napisati u posljednje vrijeme. Ne toliko zbog kompliciranosti glazbe koju ovo CD izdanje sadrži, već zbog nedefiniranosti glazbenika na ovom albumu. E, sad vi mislite kako je Talib Kweli neki glupi raper koji mješa sve i svašta i nada se da će to prodati pušioničarima kakvi su npr. Ameri.

E, pa nije tako! Talib je definitivno jedan od talentiranijih rapera koje sam čuo u zadnje vrijeme, a pošto je moje skromno mišljenje da većina vas nije čula za njega, red bi bio i da predstavim čovjeka.

Glazbenu karijeru je počeo u bendu Black Star čiji su članovi, osim njega bili i Mos Def te DJ Hi-Tek. Njihov debi album koji je također nazvan “Black Star” pokupio je toliki uspjeh da je iz tada malog labela Rawkus Records (koji je u njihovom vlasništvu) stvorio jedan od vodećih hip-hop labela kraja ’90ih. Također, tim albumom su uspjeli i odmaknuti hip-hop trendove od već ustaljenog i pomalo dosadnog ‘gangsta’ zvuka. Black Star i Rawkus Records su predstavljali ne samo opoziciju prema ‘gangsta’ zvuku, već su predstavljali i ozbiljnu prijetnju Puff Daddyju i njegovom pop-rap zvuku. 2000.g Kweli i DJ Hi-Tek su se potrudili i izdali novi album, “Reflection Eternal”, koji ih je udaljio od Mos Defa koji je ionako uživao dovoljno medijske pozornosti kroz svoju solo karijeru.

Na trenutak se sve činilo idealnim, Kweli i ekipa s Rawkusa su bili u punom mahu svog rada i činilo se da hip-hop ulazi u novo ‘zlatno’ doba. Nažalost, to se nije dugo nastavilo. Rawkus Records je ‘izgubio volju’ i skoro cijela njegova ekipa se razišla i počela raditi s drugim labelima i izvođačima te je sve ostalo na leđima Kwelia da nastavi ili odustane. Kweli je naravno, nastavio s radom i to je rezultiralo prvim solo albumom “Quality” koji se pojavio 2002., bio toliko medijski popračen, pokupio je izvrsne kritike te oduševljenu reakciju publike. Možda najbolji dokaz koliko je Kweli cijenjen kao glazbenik u major-label krugovima je upravo stih s Jay-Zevog “Black Album” izdanja u kojem kaže: “If skills sold, truth be told/I’d probably be, lyrically, Talib Kweli.”

Mislim da vam ovih par riječi dočarava sve što trebate znati o Kweliju. Kako je snimio dobar album u 2002. tako je to čini mi se uradio i sada. Pitate se zašto mi se ‘čini’? U principu, na početku recenzije sam napisao da mi se čini da je Kweli nedefiniran što je uostalom i istina. Kweli je kao što vidite istinski raper koji ne voli nikakve ekstremitete bilo to u ‘gangsta’ ili ‘pop-rap’ smislu. Problem leži u tome što se Kweli glazbeno kreće tankom linijom između dvaju glazbenih ekstremiteta, točnije onog koji pripada underground i onog koji pripada major-label zvuku.

Glazbeno gledajući, beatovi su mu zbilja inteligentni no na svakoj drugoj pjesmi zapjeva neki ženski vokal koji me podsjeća na instant bendove koji kruže po MTV-u te je moje mišljenje da glazbeniku koji spada u rang Kwelija ne treba nešto ovakvo. Definitivno mu ne trebaju ovakvi dueti bez obzira na medijsku pozornost koju ženski vokal može priuštiti ovakvom glazbeniku. No, čak ni ovi dueti nisu bili kadri uništiti snagu “The Beautiful Struggle“. Snaga ovog albuma su inteligentni beatovi, originalni sampleovi i Kwelijevo izvrsno rapanje. Tekstovi variraju od onih koji pričaju o djevojci koja dolazi u veliki grad i sanja o slavi i bogatstvu, ali se navuće na ‘crack’ i propadne (“Broken Glass“), napada na ‘gangsta’ i ‘pop-rap’ ikone i sljedbenike istih i sl.

Ukratko, izuzetan album, definitivno jedan od boljih u zadnje vrijeme i jedan od albuma koje biste svakako trebali poslušati ukoliko volite malo komercijalniji, a opet ne toliko komercijalan zvuk. Ovaj album bi se trebao svidjeti i ljudima koji vole underground kao i major-label zvuk. Bilo kako bilo, “The Beautiful Struggle” je izuzetan album, album kojeg definitivno treba poslušati i kojeg treba imati na polici.