Još jedno bespotrebno zadiranje u baštinu povijesti

Preporod Mötley Crüea i pokušaji Poisona da se barem malo vrati na staze stare slave, koji se događaju u zadnjih nekoliko godina, za sobom su očito povukli masu novih bendova koji žele nešto ‘ušićariti’ na račun djelomičnog uskrsnuća pokreta koji je u osamdesetima imao iznimno snažan utjecaj na glazbenoj sceni.

Novu generaciju sleaze/glam bendova uglavnom predvode Skandinavci, nađe
se tu bendova iz još kojeg područja, no jedini za koji se može reći da
je uspio opet dolazi iz Amerike, Steel Panther. Drugi uglavnom ostaju na
više ili manje dobrim pokušajima.Jedan od tih s ‘drugih područja’ i koji je više-manje uspio njemački je Hollywood Burnouts, čije ime sugerira što se može očekivati u njegovu glazbenom izričaju, a i izgledaju kao da su s Martyem i docom Emmetom vremenskim strojem katapultirani iz osamdesetih. Bend je nastao 2008., godinu kasnije objavio je demo, pa 2010. EP “Hollywood Burnouts” koji je dobio pohvale kritike, a dvije godine nakon toga i debitantski album “Excess All Areas“.

Glazba Hollywood Burnoutsa uporište pronalazi u melodičnom hard rocku s influencama glam rocka, heavy metala i bluesa, upravo u opusu bendova imenovanih na samom početku recenzije. Dakle, evidentna je dominacija jednostavnih melodijskih sekcija, sladunjavih refrena ponegdje potpomognutih pratećim vokalima, Mikeovo pjevanje je rezolutno, ali skoro pa monotono, nekako po uzoru na Joea iz Def Lepparda od “Pyromanie” nadalje. Ima tu nešto atmosferičnih akustika i izdvojenih bas dionica, bubanj je indiferentan, hard’n’heavy gitarski riffovi, kao neka pokretačka snaga albuma, tek na momente ispadaju iz klišeja, a za pohvaliti su ‘hevijanizirane’, raslojene i dinamično-teatralizirane solo dionice.

Pjesme su, uz neke iznimke, dosta pitke, čak na momenta i prep(l)itke, više sliče nekom dodvoravanju, kao da nemaju namjeru izaći iz zacrtanih gabarita, a i, objektivno, previše ih je barem za jednu, ako ne i dvije. Slušate li “Hands Of Rock” i “Tonight” ili “I Wanna Ride” i “Kings Of Sin” imat ćete osjećaj da je u oba slučaja jedna u komadu, a “Gimme, Gimme, Gimme” kao da je posuđena od Def Lepparda. Ozbiljnije djeluju emotivna balada “A Part Of My Heart” s akustikama i pianom, “8 Lives Gone” i “Fake Baby” u svojim srednjim i umjereno ubrzanim ritmovima uz akustične piano i uvjerljive bas izvedbe donose i ozbiljniji sound, i uz izraženo akustičan baladni, pomalo patetičan naslov “Remember Me” bolje su pjesme od ostalih.

Iskreno, izražavam tešku sumnju da postoji ozbiljno tržište za ovakvu vrstu glazbe, a ako i postoji, ono je dosta ograničeno i pripada ‘revolucionarnim’ bendovima osamdesetih, s tek pokojim izuzetkom. Glazba je ovo koja ne samo da nije originalna, što teško i može biti, već, cjelokupno gledano, tek je nešto više nego solidna ili jedva prihvatljiva.