Još jedni vrlo dobri Skandinavci

Nakon vrlo dobrog, ali slabo zapaženog prvijenca “Bring On The Sweetlife” iz 2005., bend The Mainliners su nam se vratili s novim albumom nazvanim po samoj grupi, “The Mainliners”. Kako je čest slučaj da bendovi ‘padaju’ na drugim albumima, The Mainliners su odlučili malo promijeniti zvuk i skrenuti ga više na ‘velike’ pjesme s pamtljivim refrenima uz odličnu produkciju (možda i malo previše čistom).

Današnji zvuk benda je negdje na razmeđi ranih The Rolling Stonesa, Aerosmitha (u njihovim najboljim izdanjima) i žešćih U2-a, uz veliku dozu indie rock zvuka. Kad bih morao govoriti u žargonu mladih bendova, opisao bih ih kao miks Razorlighta, Maximo Parka i The Kooksa. Koliko god imaju sličnosti s njima, toliko su i The Mainliners mnogo življi i ‘širi’ bend pa se ne libe koristiti neke žanrove i instrumente koji baš i nisu karakteristični za bendove mlađe generacije.

Kad sam uočio da je na albumu svega deset pjesama, bio sam malo razočaran, jer sam smatrao da ih je premalo, ali nakon ubacivanja CD-a u liniju, shvatio sam da je ovo ‘idealnih 10’ i da bi s eventualnim dodacima album izgubio na tečnosti. Uživanje je moglo početi…

Već uvodna “Olivia” oduševljava ‘na prvu’. Nakon kratkog zvuka ‘naštimavanja’ radio-stanica, dečki počnu prašiti po svom, s prštajućim gitarama, dobrim bubnjanjem uz vokal kojeg potpomažu ostali iz benda, a kroz nekoliko trenutaka maksimalno smiruju atmosferu.

“Good Storm” nije toliko bombastična kao “Brainstorm” Arctic Monkeysa, ali jednako tako bukom vjerno dočarava rockersku oluju, dok je sljedeća “Bourbon & Ice” vrlo pjevna power balada s upečatljivim refrenom, a samim time mi je nekako i najbolje sjela.

Pjesme se nižu, uzbuđenje ne splašnjava, melodije pršte kao od šale, a sve završvava s “Everyday Son“, najdužom i najkarakterističnijom za ovaj album. U njoj su ponovno uklopljeni svi elementi kojima vas The Mainliners može razmaziti, pa nema smisla previše se odupirati, već zapjevati zajedno s njima.

Nakon ‘garažnog’ prvijenca, na kojem su se većinom ‘zabavljali’ s pjesmaricama The Stoogesa uz pomoć žestine recentnih The Hivesa, bend se sad oslonio na nešto lakši zvuk, a da nije izgubio svoju prepoznatljivost i šarm kojima su palili i prije. I dalje praše dobar rock, a to je ono najbitnije. Prljavost zvuka je zamijenila nešto čišća produkcija, što i je i nije na odmet. Nije dobro jer su se malo udaljili od svojih početaka, ali ukazuje da znaju prihvatiti moderan zvuk koji bi ih mogao podići na malo višu razinu.

Balade su ono čime su pokazali posebnu inspiraciju na ovom albumu. Svaka od njih je vrlo posebna, a “Bourbon & Ice” je jedna od najljepših dosad u ovoj godini. Ostatak žestokih pjesama se izvrsno nadopunjuje s njima, tako da smo dobili zavidnu cjelinu na ovom albumu.