Još jedna varijacija na temu slova S

Točno nakon dvije godine, u samo dan razlike, od objave prvog albuma “Soul” na kojem isključivo obrađuje popularne pjesme iz razdoblja ’60-ih., Seal je izdao album jednostavnog naslova “Soul 2“.

Ekipu na tom projektu ponovno mu čine producenti David Foster i Trevor
Horn u suradnji s kojima je album nastao na relaciji London – Los
Angeles.Album sadrži obrade jedanaest vrlo popularnih pjesama, soul karaktera naravno, ali ovaj put većinom iz razdoblja ’70-ih. godina. Obrađene su pjesme izvođača kao što su Marvin Gaye, Bill Withers, Al Green i Teddy Pendergrass, a šuškalo se da je Seal obradio i pjesmu Boba Dylana “Like a Rolling Stone”, ali ta obrada nije pronašla put do albuma.

Razlog zašto Seal ustraje na projektu “Soul 2” i njegovoj očitoj evoluciji iz razdoblja u razdoblje možemo pronaći u činjenici koju navodi na albumu, objašnjavajući da je ono što njega drži pri glazbi činjenica da je svaki dan prilika da možda napiše još jednu svoju dobru pjesmu ili zapjeva dobro nečiju tuđu.

Rečeno, učinjeno – zapjevao je dobro nečije tuđe pjesme cijelih jedanaest puta. Ali nažalost ostalo je samo na tome, te pjesme ipak su lektira američke popularne glazbe i original je već točno takav kakav treba biti, one ne trebaju izmjenu, a ako trebaju to treba biti toliko svježe da te bar zimica prođe, ako se već nisi zaledio dok slušaš, a baš toga ovdje nedostaje.

Nepogovorno je da Sealov glas paše većini tih pjesama, ali rijetke su one u kojima paše bolje, eventualno u prvoj pjesmi Rose Royce “Wishing on a Star“, ali opet možda je to samo zato što je originalni ženski vokal Gwen Dickey zamijenjen muškim, pa je razlika postignuta odmah u startu.

Nakon uvodne pjesme sljedeća koja malo više privlači pažnju, a koja je ujedno i najavni singl albuma, pjesma je Ala Greena “Let’s Stay Together“. Seal svojoj interpretaciji tu dopušta visine, ‘igra se glasom’ i ta igra prvo slušanje čini interesantnim, ali s daljnjim slušanjem ta promjena blijedi.

U pjesmi Marvina Gayea “What’s Going On” aranžman je poprilično prodrman, nakićen i kao takav više je suvremen i možda bolje odgovara razdoblju u kojem obrada nastaje, ali tko zna pjesmu u originalu, projicirane uspomene sigurno će mu ipak tražiti slušanje te pjesme onako stare i netaknute, izvorne.

Identični osjećaj javlja se i uz pjesme “Love Don’t Live Here Anymore“, “I’ll Be Around” i “Love Won’t Let Me Wait“, pa čak i uz pjesmu “Lean on Me” suprotno mom očekivanju da će se Trevor Horn baš na njoj iskazati i napraviti veće izmjene, ali ni tu nema neke veće strasti i original ostaje original.

I na kraju, baš to je to što će se događati ovdje, nekako vjerujem da će većina ipak tražiti što se traži od ovakvih pjesama u samim originalima, jer razlike ne vuku na stranu Seala. Njegova izvedba je dobra, cijeli projekt je dobar, ali ovakve pjesme trpe šuškanje ploče, njima ne treba sva ta čistina postignuta raskošju novih aranžmana da bi imale svoj šarm, one jesu šarm.

No oni privrženiji Sealu ti su koji će se obogatiti se za ovo izdanje. Oni neće pogriješiti jer vrijeme je idealno da im takvo nešto od glazbenika kojeg vole svira u njihovim toplim domovima u ovim nadolazećim danima, vjerojatno je i sam Seal to htio za njih, lijepe blagdane uz njegove obrade iz ’70-ih. i očekivanje onih iz ’80-ih.

Tekst: Maja Biloglav