Još jedna u nizu američkih turbognjavaža

Kao i većina njihovih američkih zemljaka, i kalifornijski Arsonists Get All The Girls ‘drobe li drobe’. Melodični i klasični death, pa progresivni, thrash, heavy i modern metal, emo i hard core, sve su to oni pomiješali na ovom albumu snimljenom lani, a zahvaljujući Century Media kod nas, mislim na europsko tržište, objavljenom ove godine.

Već sam to iznio, no morat ću opet; stvarno mi nije jasan smisao ovakve muzike. Ako netko smatra da eksperimentiranjem više stilova izbjegava plagiranje, odnosno kopiranje, definitivno se vara. Jer tada, kao u ovom slučaju, dobiva gomilu teško razumljivih i još teže spojivih zvukova, koji uglavnom završavaju krahom. No očito da ima ljudi koji i u ovakvima varijantama pronalaze smisao.

Iako ‘vjetrovito-akustični’ intro “Business in the Front” nagovještava da bi nastavak albuma mogao biti zanimljiv, ‘šarajuća’ kombinacija scream/growl vokala (AGATG ima dva pjevača), death/thrash riffova, mini heavy solaža i bjesomučnog bubnjanja u speed/mid ritmovima, u “Save the Castle Screw the Princess” za produkt ima puno lutanja bez unaprijed određenog cilja.

Isto kao i “Mantipede“, primarno ‘hardcoreovska’ s death/thrash vokalom i manjim sempliranjem, koju od totalne katastrofe spašava tek, na svu sreću, jako kratko trajanje.

Da sve ne bude baš totalno nezanimljivo i očekivano loše, pobrinule su se “Robando De Los Muertos” s kraćim klavijaturističkim eksperimentiranjem, te završna “So You Think You Know About the Game of Life (Party in the Rear)“, koju, kao i cijeli album, odjavljuje melankolični piano.

Album kojim se ne bi trebalo previše zamarati i kojem su jedna od glavnih karakteristika dugi naslovi pjesama, što također ide u prilog razmišljanjima da je njegov glavni nedostatak izostanak kreacije.

A glavna prednost kratko trajanje (38:27), pa i u slučaju da netko izdrži do kraja, male su šanse da nakon toga doživi slom živaca.