Još jedna stepenica dolje

Iako su prošle samo tri godine od njihovog zadnjeg studijskog albuma, u slučaju Jeta to se čini kao da je prošla cijela vječnost jer tako i onako malo tko pamti nešto više od njih osim izvrsnog singla “Are You Gonna Be My Girl?” koji se vrtio u nedogled.

Taj veliki hit im je povukao cijeli prvijenac “Get Born” do neslućenih granica, da bi potom izdali slabašan “Shine On” kojim su uvelike razočarali, a nakon njega su se čak i raspali, ali samo nakratko, dok nisu ponovno udahnuli punim plućima tako da mogu opet krenuti u ‘osvajanje svijeta’.

Zamislite da su se The Rolling Stonesi reinkarnirali u neki mladi britanski indie-pop-rock bend tipa The Kooks te dodatno pobrali fore koje su Oasis i The Verve koristili prije desetak-petnaestak godina i evo zvuka kojeg je Jet proizveo na svom novom izdanju, vrlo sličnom prošlom s tek natruhama promjena koje se najviše ističu u hitoidnosti, odnosno manjku hitoidnosti pjesama.

“Shaka Rock” kreće udarnički s “K.I.A. (Killed In Action)” koja je tipični miks The Vervea i Oasisa, ali ujedno ta pjesma pokazuje svo bljedilo u koje je Jet zapao, budući da je pjesma potpuno isklišeizirana, bez imalo potrebne garažne energije koja ih je krasila na početku karijere.

Nastavak je u potpuno istom điru, “Beat On Repeat” u jednom trenu ima prepoznatljiv riff koji ih je proslavio, ali ostatak pjesme je potpuno zaboravljiv, “She’s A Genius” pokazuje da povremeno još ima nade za Jet, ali pjesmu uništava užasan refren, dok je “Black Hearts (On Fire)” možda pokazatelj kojim bi putem trebali dalje krenuti, više k psihodeličnijim vodama jer ovako ne zvuče toliko sterilno koliko u pokušaju oživljavanja brit-popa.

Sa “Seventeen” bi bend ponovno mogao napraviti veliku stvar, iako i ona podosta zaostaje za najboljim singlovima Jeta, “La Di Da” je neobično veselog ritma zvukovno prebačena tri-četiri desetljeća unatrag, dok energičnom baladom “Goodbye Hollywood” pokušavaju osloboditi Jaggerov duh iz sebe.

Do kraja se nalazi još niz tipičnih i potpuno nepotrebnih Jet pjesama kao što je “Walk” koja jednostavno pjeva ni o čemu uz nekoliko promjena glavne teme i mučenja gitare koja nikako da pogodi pravi pamtljivi riff, ali i solidna “Let Me Out” koja bi zasigurno postala veliki stadionska atrakcija da ju pjeva bend tipa U2 ili The Rolling Stones. Prava šteta što je ova pjesma više iznimka nego neko pravilo.

Novim albumom “Shaka Rock” Jet nije ponudio niti postigao ništa novo, već su se ponovno poigrali s istim smjernicama kao i na prijašnja dva albuma, ali to sada već zvuči vrlo blijedo i jako istrošeno.

Ovakvom silaznom putanjom kojom su krenuli, neće dugo još moći izdržati jer mlađi klinci vjerojatno nisu niti čuli njihov prvi album, a oni zaraženi hitom “Are You Gonna Be My Girl?” su odrasli i ne sviđa im se ono što trenutno bend pruža. U tom raskoraku je i sam Jet jer ne pokazuje znakove kojim bi putem htjeli krenuti, čas bi htjeli biti garažni rockeri, čas stadionski, čas baladni, a najviše u tome trpe pjesme, odnosno cijeli albumi kao što je “Shaka Rock”.

Na trenutke je bend pokazao da nije još u potpunosti za odbaciti, posebno u laganijim temama (gotovo idealan završetak s “She Holds A Grudge“), ali ih je pokopalo njihovo najjače oružje, a to su garažne brijačine, odnosno žestoke rockerske stvari koje je teško preslušati više od jednom koliko su loše.

Nekad je Jet bio vruć i zabavan, a sada ih je počeo sve više uzimati sindrom Oasisa, nekad velikog benda koji misli da mu je sve dopušteno, s time da braća Cester nikad nisu dosegli slavu kao braća Gallagher, a niti neće, posebno ako nastave ovakvim blijedim izdanjima. Oasis se navodno raspao, Jet također, ali su se i vratili pa nam jedino preostaje vidjeti koliko će dugo sada trajati.