Još jedan u obitelji europskih metalcoreaša

Njemačku metalcore scenu već su probili iznenađujući Caliban. Uvijek se nađe još bendova, a vjerojatno još jedan u nizu je i Machinemade God, koji je svoj zanat čak i pekao sa Calibanom i bendovima kao God Forbid i As I Lay Dying. Ne postoje dugo, pa je jasno da imaju dobru financijsku pozadinu i da su itekako kvalitetni, jer su svoje instrumente beskompromisno zatukli i snimili album “The Infinity Complex” u Danskoj sa producentom Hatesphere.

Odsvirali su metal core sa švedskim death utjecajima i svime što ide uz to – duple pedale, metalni rifovi, ratnički ritmovi, prekidi i vrištući vokal. Pjesma “Losses To Lessons” najbolji je primjer pjesme uz koju se najbolje upoznati s njihovim zvukom.

Ipak, već na počecima teško se oteti dojmu da će teško naći svoje mjesto pokraj 7 milijardi metalcore bendova koji nerijetko, upravo zbog pit-bull pjevanja zvuče jako slično.

Agresija se rijetko smanjuje pa i pjesme “Downpour Of Emptiness” i kaotična “Friendster Is Sooo 2 Month Ago” nude rifove za skakanje i mahanje glavama. Ipak, u cijeloj kolekciji dobrih rifova, brzih rola na bubnjevima dobro bi došao odmor, pod čime ne mislim nužno na nešto lagano, nego jednostavno drugačije. Nešto slično pronašao sam u mjestimice sporijoj “Kiss Me Now, Kill Me Later” s pokojim taktom normalnog glasa ljudskog bića.

Pjesma “Butterfly Coma” pokazuje da su čuli moje želje, pa su točno na sredini albuma napravili nekakvo instrumentalno poluvrijeme prije novog uragana. Iako se mogao poigrati s većim rasponom ideja, pjevač je ipak pokazao čvrsto grlo i puno energije, pa na pjesmi “Your Own Fault” reže žile i vrišti najbjesnije na albumu.

U preostalim bijesnim i brzim komadima, ističe se “Forever Gone” malo primjerenijeg tempa, i završna pjesma na albumu – “Snow White” na kojoj se tihom gitarom opraštaju od nas i pokušavaju stvoriti nekakvu dozu mistike.

Pjesme su složene dobro i profesionalno, album je dosta zelen što se tiče atmosfere, ali definitivno pokazuju veliki talent, posebno zbog njihovog staža. Ipak, i dalje će njihov najveći problem biti činjenica da se u svakoj navali nekakvog novog stila, ili hibrida stilova, istakne nekoliko bendova koji sve povuku za sobom.

Machinemade God spadaju u tu skupinu povućenih, i ne može se reći da je to nezasluženo. Možda na drugom albumu pronađu još taj detalj zbog kojeg ćemo moći reći “woooow”. Za sada, samo prolazno.