Još jedan trijumf tuge i boli

Mada pomalo zaboravljan, ili možda bolje reći u zadnje vrijeme sve zapostavljeniji, doom metal i dalje ima svoje pobornike među publikom, a i među bendovima.

Iako su njegove ‘zlatne godine’ daleko iza nas, ima još onih koji se trude održati ga na površini, a jedan od njih je relativno svježi švedski sekstet Nox Aurea kojeg su 2005. godine kao projekt osnovali Peter Laustsen (Rimfrost) i Grim Vindkall (Domgard), kolege iz benda Urginnthul.

Nakon što su napisali neke materijale, 2007. su se upotpunili s pjevačem Patrickom Kullbergom, Grimovim kolegom iz black metal benda Domgard, vokalom Robertom Perssonom, s kojim se Peter zna iz The Cold Existence, te pjevačicom Alice Persell i bubnjarom Joakimom Antonssonom, jedinima koji do tada nisu imali značajniji glazbeni angažman.

Daljnje dvije godine prošle su do izlaska debi albuma “Via Gnosis”, a tek jedna nakon njega i još jedan, drugi album “Ascending in Triumph“, koji je stigao nakon što su Vindkall i Kullberg snimili album “I Nifelhels Skygd” s Domgardom.

Ovaj je album jedno modernije doom metal ostvarenje s gothic melodijama, uglavnom, kako to i treba biti, temeljeno na sporim i tromim ritmovima i melankolično-depresivno-mračnom atmosferom. Modernije je utoliko što je produkcija bistrija, više je melodija i više se poradilo (ili barem pokušalo) na nekoj univerzalnosti ideja, pa pjesme neutralnom promatraču ne izgledaju previše jednolično i bezidejno.

Tako se gitare, uz standardne, teške riffove mogu čuti i u čišćim, nešto poletnijim heavy varijantama s lijepim tonalitetima, klavijaturistički pasaži djeluju nešto prozračnije, noseći i značajke orkestralizacija, a i vokali, kroz većinski growl te manjinski scream angažman, daju naslutiti da se radi o nešto konkretnijem materijalu.

Dodamo li ovome i nježne, plašljive ženske vokale, gudačke angažmane, te također teške, od svega možda i najzamornije, bubnjarske izvedbe, te vrlo mračne baseve, jasno je da se radi o albumu s iznimno zgusnutim rasporedom, zaista, ali zaista do bola nakrcanim pesimističkom atmosferom. Totalno u skladu sa svojom tekstualnom tematikom.

Istina, iz pojedinih dijelova, posebice iz nekih bržih gitarističkih sekvenci, klavijatura, te iz ženskih vokalnih dionica, izbijaju neke skrivene iskre nade, možda optimizma, ali to je toliko rijetko da se jako, jako teško zamjećuje i ne može narušiti totalno deprimirajuću atmosferu.

“Ascending In Triumph” ogledniji je primjerak doom-gothica s miksom growl i scream pjevanja, gothic atmosfere, miksa teških i poletnijih riffova, u “The Loss And Endeavour Of Divinity” ovim karakteristikama treba dodati i nježne, smirene i tugaljive ženske vokale, narativni dio, orkestralne klavijature i akustike, te više melodija u kontinuitetu.

Noviji My Dying Bride priziva “The Shadowless Plains“, s ritmičkim dijelovima u kojima se stječe dojam kako će sve baš sada stati, i gdje akustike čak djeluju vedro unutar okruženja u kojem se nalaze, dok pjesma “Mother Aletheia Chapter II” donosi akustike i gudačke aranžmane na početku, najviše su angažirani ženski vokali, koje ‘poklapaju’ growlinzi, te svakako najupečatljviju solažu.

Slični su i ostali naslovi, izuzmemo li posljednji, “Emendare“, koji je u biti sjetan instrumental ‘nakrcan’ klavirom i simfonijama okrenutim klavijaturama. No bez obzira na to, ne može se reći da je album dosadan, da mu nedostaje ambicioznosti, no da će uzdići doom scenu, ili da će biti uzrok njezina gubitka tla pod nogama, to nije realno za očekivati.

Ali, ipak, jedan je zahvalan album za poklonike dooma koji se u zadnje vrijeme imaju sve manje i manje razloga veseliti. Barem dobrim albumima, ako im to ugođaj muzike koju vole ne donosi u sebi.