Još jedan sretan Taproot povratak

Bila je to 2001. godina i prvi puta je krenuo običaj da bendovi sa sobom u Europu dovode smislene i konkretne predgrupe. Deftonesi su dovukli bendove koji se tek probijaju – Linkin Park i Taproot.

O ovim prvima ne treba trošiti riječi jer su s godinama komercijalno
preskočili i moćnije od samih Deftonesa, ali Taproot imaju svoju priču.

Osim što su odbili poslovnu suradnju s Fred Durstom i njegovim Limp Bizkit, taj rap-rock svijet su u svojem slučaju odvukli malo više u post-grunge smjeru. “Gift” je postavio letvicu koju kasnije nisu uspjeli preskočiti. Odličan “Blue-Sky Research” bio je jedna velika promjena, konkretno sazrijevanje, koje su pokvarili nekakvim nedefiniranim “Our Long Road Home” kojeg su izdali samostalno, ali bez uspjeha da ga snime neopterećeno nekakvim uspjehom.

Zato mi je užasno drago što su se sada, petim konkretnim albumom “Plead The Fifth“, vratili na žestoke staze i tako napokon ispunili obećanje koje danas daju gotovo svi bendovi – ‘Novi album bit će naš najžešći i najagresivniji do sada’. Je, žestok je, dosta je tipičan i osim nekoliko stvari, ima dosta onih zaboravljivih i prosječno ‘taprootaskih’ (“Trophy Wifi“, “Left Behind“) koje i takve imaju odličnih dijelova.

Singl “Fractured” je očekivano malo umjereniji i melodičan, ali i pokazuje frontmena Stephen Richardsa u najboljoj formi karijere. Odlučio je raspustiti žestinu u sebi i odlično odvrištati “No View Is True” i dati društvo super riffu na “Stares“. Još jedna koja puca na mjesto slušljivih singlova je “911OST“, a “Stolage” je jedna od onih tipičnih koja ima dobru i zaraznu melodiju.

I tako je Taproot došao u dio karijere kada je svaki potez ‘hoćemo ili nećemo’ (da ne zazvuči predramatično u stilu ‘biti ili ne biti’). Svaki album im ima super trenutaka, ovaj i više njih, ali svejedno to nije dovoljno za opstanak u ovom svijetu. Za fanove je ovo i više nego dovoljno, možda ovu godinu euforično i prozovu godinu Taproot povratka, a za one koji se naslađuju nad (ne)uspjesima ‘alt-metal’ bendova, ni ovaj put neće doživjeti neki težak poraz.

Meni je uvijek simpatično vidjeti da je Taproot još uvijek ovdje, jer su mi u tom društvu i dalje jedni od dražih, posebno radi, recimo to tako – svakog drugog albuma (prvi, treći i ovaj peti). Ako ih upornost posluži, za nekoliko godina mogli bismo čuti još jedan solidan album.