Još jedan rock flashback

Već s opisom prošlog album gotovo sve je rečeno o Black Stone Cherryu. Iako baš i nisu izvorni južnjaci, kako bi se očekivalo, opet treba spomenuti da će ih većina smatrati sinom, nećakom ili mlađim komercijalnijim bratom Lynyrd Skynyrda i bendom sposobnim za prevlast na tronu južnjačkog rocka.

Roadrunner Records izdrilao ih je i stvorio od njih još jedan profitabilni centar, pa je očekivano njihov drugi album “Folklore and Superstition” malčice hitoidniji, a povremeno i malo sporiji.

No, da se u startu razumijemo, fanovi prvog albuma uživat će i u ovom. Frajerski južnjački rock s moderniziranim zvukom kroz svojih 13 pjesama prošao je kroz masu bendova i stilova koji im gotovo svaku pjesmu stavi uz bok nekome, a gotovo svaki refren omogućuje zborno pjevanje.

Vidi se da je komercijalno ovom albumu nametnut veliki teret, pa se redom može svaku pjesmu nazvati malom kopijom Skynyrda, Black Label Society, rockerske faze Metallice, ali i hitoidnosti jednog Bon Jovia.

Recimo, prvi singl “Blind Man” pokazao je čvrstinu i melodičnost, malčice bluesy riff na “Please Come In” vratio mi je sjećanje na Candlebox, a sporija “Long Sleeves” ima glupi refren, ali i riffove u stilu Jerrya Cantrella i Black Label Society.

Slično kao i “The Key” s umornim duplim vokalom na tragu gitarista iz Alice In Chains i najviše ‘prst-u-oko’ country bridgem s banjom i usnom harmonikom.

“Things My Father Said” već i naslovom, ali i osjećajnim baladnim stilom podsjeća na Metallicinu “Mama Said” i legendarnu “Simple Man” od sveprisutnih Lynyrd Skynyrda. Jednostavna, komercijalna, pa čak i dirljiva. Pravo, onako južnjački iskreno. No upravo to neke stvari čini preplitkima i ljigavima. Posebno “Soul Creek” i “Devil’s Queen“.

Čak i sljedeći singl “Peace Is Free” zvuči kao stvar izvučena po tko zna koji put iz tko zna koje daleke godine, ali takva laganica kao vječna “Free Bird” s grupnim refrenom jednostavno prolazi i svaki Amerikanac će ju s guštom poslušati. Baš nekako s porukom i vremenom Lennonove “Give Peace a Chance”.

Black Stone Cherry su skroz simpatični, stadionski južnjački rock u ovim vremenima s komercijalnim pristupom Nickelbacka i ugodnim vokalom koji skače od Soundgardena, Nickelbacka, Pearl Jama, Candleboxa, Cantrella i laganog Sevendusta (ako ćemo se držati ‘novijih’). Još jedna stvar u toj njihovoj retrospektivi – cover albuma s country motivima i južnjačkom štalom previše puca na prošlost, i već zbilja dugo nisam na naslovnici vidio članove benda sa svojim instrumentima. Ali recimo da je to nevažna stvar.

“Folklore and Superstition” je forica autorski album poznate muzike. A iako mislim da i naše garaže imaju bendova dostojnih nekakvih bikerskih happeninga, Black Stone Cherry trenutno su jaki adut u vraćanju starog rocka u naše aute.