Još jedan rock ‘besmrtnik’

Britanski pjevač Robert Adrian Bob Catley, uz to što snima solo albume (šest), daleko je najpoznatiji kao frontmen skupine Magnum. Sukladno tome, realno bi bilo za očekivati da mu solistička djela ‘vuku’ prema matičnom bendu, međutim, nije baš tako, jer je očito da se trudi da zvuči bitno drukčije. I što je najvažnije, trud mu nije uzaludan.

Recimo, njegov novi solo album “Immortal” zvuči nevjerojatno moderno i kada čovjek ne bi znao da se iza njega krije osoba koja ima više od 35 godina muzičkog staža, pomislio bi da se radi o nekom novijem izvođaču. Jer spomenuti je album kombinacija melodičnog metala sa symphonic obilježjima, te modernog i hard rocka osamdesetih. Otprilike nešto kao objedinjavanje Magnuma, Stratovariusa, novog i Whitesnakea osamdesetih, te Uriah Heepa iz “Abominog” faze.

Najveća poveznica su iznimno, zaista rijetko skladni, melodično/harmonični ritmovi, superlijepe, gotovo do savršenstva dotjerane ritam gitare, decentne solo dionice, izuzetni, strastveni, ali i emocionalni, duboki vokali te izrazito pamtljivi refrenski dijelovi.

Usto, album obiluje mitološko/fantasy atmosferom (cover art!), što će reći da je ‘nabijen’ epskim utjecajima, a čak je i iznadprosječno melankoličan, dijelom i mračan, s jako puno raskošnih orkestralnih aranžmana.

Uglavnom, lijep je za slušanje, fantastično produciran (Dennis Ward) i, što je najvažnije, ima brzih, pravih heavy i hard rock žestica, isto kao umjerenih, ali, kako to i priliči heavy hard albumima, baladnih pjesama. Naravno, činjenica da u njemu nema posebnih ‘zamki’ moguć mu je nedostatak, no moramo ga ipak prvenstveno doživljavati kao protočan album, kojemu je glavni adut melodičnost i ‘zaraznost’.

Usprkos tome, nisam baš siguran da bi se ova kolekcija pjesama mogla koristiti u ‘komercijalne’ svrhe, poglavito stoga što se ipak radi o ‘dubokom’ albumu, koji je k tome još i jako žestok, oštar, energičan i odrješit.

Mnogi koji ga takvim možda procjenjuju mogli bi odustati već nakon tugaljivog, orkestralno/zborsko/filmskog uvoda u prvu pjesmu “Dreamers Unite”, koja se u modernističkom stilu pretvara u pravu heavy metal ‘zvijer’ sa sjajnim riffovima i solažama, klavijaturističkim orkestralijama, i sporim, ali glasnim bubnjarsko/gitarističkim prijelazima.

“We Are Immortal” je fina srednjebrza hard rockerica s izrazito dramaturško/orkestralnim soundom klavijatura i piana, a moderni melodic metal naslov s nekim sporijim dijelovima je “One More Night“.

Album sadrži i dvije otužne, mistično/mračne balade, “The Searcher” i “Heat Of Passion“, i u obje se izmjenjuju orkestralni i čvrsti, kompaktni, sporiji heavy dijelovi, s vokalom baš ‘po mjeri’ te pjesme.

Još jedna srednjebrza stvar, “War In Heaven“, vjerojatno je najdramatičnija, s najkontinuiranijom orkestralnom podlogom, staloženim zborskim i izrazito melodičnim gitarističkim solo dijelom.

Zaista, teško je naći ozbiljniju zamjerku ovom albumu, u kojem je evidentno da je Bob itekako dobro iskoristio svoje ogromno iskustvo, koje je u spoju s mlađim muzičarima (Magnus Karlsson (Last Tribe, Midnight Sun, Allen/Lande), autor svih pjesama, pa Dirk Bruienberg (Elegy), Dennis Ward i Uwe Reitenauer (Pink Cream 69) donijelo rezultat kakav ide u korist ljubiteljima današnjeg metal i rock sounda.

Mada, niti oni koji vole Magnum i raniji Bobov opus ne bi se trebali ‘sklanjati’ od ovog albuma, budući da je njime nanovo dokazao da je jedan od onih koji spada u kategoriju ‘besmrtnika’.