Još jedan polovičan album Mostar Sevdah Reuniona

    7279

    Mostar Sevdah Reunion

    Emina

    Datum izdanja: 04.02.2008.

    Izdavač: Buybook / Aquarius Records

    Žanr: World Music

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Emina
    2. Da zna zora
    3. Oči moje kletvom bih vas kleo
    4. Kiša pada, trava raste
    5. Iz tiha me glava boli
    6. Sjećaš li se, djevo bajna
    7. Jesi li čula dušo
    8. Sedamdeset i dva dana
    9. Kad ja pođoh na bentbašu
    10. Karanfile, uspomeno stara
    11. Karanfile, cvijeće moje
    12. Sjećaš li se kad si lani
    13. Mila majko šalji me na vodu
    14. Vranjanka

    Kad smo u recenziji CD-a “Café Sevdah“, što ga je objavio dio glazbenika Mostar Sevdah Reuniona okupljenog oko Dragija Šestića, konstatirali kako će raspadom MSR-a na dvije suprotstavljene (a bogme i zavađene) frakcije najviše izgubiti sam MSR, nismo ni slutili koliko smo bili u pravu.

    Da se razumijemo, točna prognoza ne čini nas niti malo sretnijima, no izlazak “Emine”, koju potpisuje Šantićev dio nekadašnjeg sastava, do kraja je potvrdio kako se svađa oko raspodjele novca najviše razbila u glavu upravo samim glazbenicima i njihovim liderima.

    Naime, niti “Emina” niti “Café Sevdah“, svaki za sebe, nisu dorasli ni jednom zajedničkom radu originalnog Mostar Sevdah Reuniona.

    Dosta vremena bi se moglo utrošiti na lamentiranje zašto je tome tako. Šestić se, primjerice, okliznuo pokušavajući pod svaku cijenu izbaciti novi album svoje frakcije (koja još uvijek svojata ime MSR, usprkos tome što je druga strana pred bosanskim državnim tijelima pravno zaštitila naziv u svoju korist) prije Šantića i njegovih suradnika.

    Muziku podržava

    Rezultat je bio glomazan, pretenciozan i čak donekle aranžerski sirov album – a posebno ako se ima na umu s koliko je produkcijske pažnje bio dorađen svaki prethodni rad mostarskog sastava.

    Teško držanje pozornosti slušatelja na cjelini materijala međutim u dobroj je mjeri odlika i “Emine”. Jednako kao i “Café Sevdah“, glazba se nakon polovice diska ukazuje pomalo repetitivnom i zamornom. Osnovna razlika između prethodnih radova i “Emine” jest minimalističniji pristup pjesmama, koje Šantićev MSR predstavlja u bitno ogoljenijem, elementarnijem svjetlu negoli dosad – što nikako ne valja brkati sa Šestićevom aranžerskom nezaokruženošću na albumu-konkurentu.

    Naime, dok Šestić na svom albumu ostavlja dojam kako glazbu jednostavno nije doradio do kraja, premda se iz svega moglo dobiti i više, isto se nikako ne može reći za Šantića, Delića i bratiju, koji su odlučili paletu kolorita dosljedno smanjiti i dobiti možda manje rafiniran, ali zato neposredniji materijal.

    Ovakav pristup najviše se isplatio u naslovnoj, otvarajućoj skladbi, čiji se bol i tuga upravo ukleto uvjerljivo razotkrivaju u sasvim oskudnom aranžmanu, pri čemu je Šantićev vokal tek neznatno potcrtan gitarom i proslovima klarineta. No u drugim skladbama ne dobija se ovako spontan učinak, a dojam već viđenog uporno preplavljuje čitavu ploču u kojoj se – uspoređujući s prethodnim albumima MSR-a – malo što ukazuje izuzetnim.

    Za iznimno visoki standard što ga je originalni MSR sam sebi nametnuo (kako prvijencem, tako još više suradnjama sa Šabanom i sjajnim “A Secret Gate”), album je čisto prosječan: ugodan, slušljiv, no nakon svih ovih godina ipak – predvidljiv. “Kiša pada, trava raste“, “Oči moje kletvom bih vas kleo“, “Sedamdeset i dva dana“… doimaju se (sad već) tipičnima i ne pretjerano pamtljivima, s gypsy i blues zahvatima koje smo vidjeli već dovoljno puta.

    Čini se da je Šantića previše opteretila uloga lidera i pjevača sastava, uz prethodnu rolu glavnog virtuoza, harmonikaša i klarinetista što ju je iz originalne postave dobio u amanet. S tim u vezi, nejasno je i zašto nije čitav album prepustio vokalu Ilijaza Delića, čime bi zasigurno rasteretio svoju ‘all round’ ulogu. Ovako teško da ćete nakon “Emine” pamtiti išta više osim naslovne skladbe i eventualno “Mila majko, šalji me na vodu“, izrađenu iznimnom lakoćom što odlično demonstrira golemu razliku između vrhunskog pitkog sevdaha u blagom gypsy maniru i jeftine (turbo)folk glazbe.

    Šantiću i Šestiću bilo bi, dakle, najbolje kada bi opet stavili glave na hrpu i upregli zajedno sve snage, uime sevdaha i glazbe, a protiv ponosa i egocentrizma. Sve ostalo zasad je – usprkos likovno iznimno lijepoj, dvojezičnoj opremi popratne knjižice – dalo tek polovične rezultate.

    0 Shares
    Muziku podržava