Još jedan podsjetnik na zlatna skate-punk vremena

Još u vrijeme prelaska iz osnovne prema srednjoj školi ja i ekipica smo znali “Smash” napamet. Odonda je prošlo ‘oho-ho’ godina i ja nisam imao blage veze što se događa s The Offspring, sve dok mi ovih dana u ruke nije uletio njihov novi album.

Razrogačene začuđene oči brzo su se pretvorile u neki nostalgični smješak, jer sam skužio da su majstori naštancali već osmi album. Iz nekih razloga, od albuma nisam očekivao ništa. U svakom slučaju, manje od onoga što mi je ponudio.

The Offspring je bio cool davne 1994. pa bi se većina moje generacije mogla dobro posprdati slušajući ovaj album, ali činjenica je da, objektivno gledano, ovi rock-skate-polumetal-punkeri (ili štogod) ipak imaju još pokoju dobru melodiju u glavi.

Ona stara postava je tu, samo što je bubnjeve opet odsvirao Josh Freese (Atom Willard radi ugovornih stavki svog izdavača ovdje više ne smije sudjelovati pa se vratio u Angels & Airwaves), a producent je Bob Rock, čovjek koji je malim prstom uspio uništiti zadnji album Metallice.

Dexter Holland i dalje ima svojih tipičnih dionica, refrena s ‘uo-uoooo’ back-vokalima, a Noodles je brzim melodijama na “Trust in You” sjećanja totalno vratio na hitove kao “Something to Believe In”. Ta stvar, zajedno s “Half-truism” koja ima brzu kiticu i mid-tempo refren, vjerojatno su najupečatljiviji dijelovi albuma, jer su energični početak, nakon kojeg se već lagano smjestimo u The Offspring svijetu.

Prvi hit “Hammerhead” je punk-rockerska melodična stvarčica s kojom će svi fanovi biti zadovoljni (unatoč činjenici da nisu znali kako je završiti), a drugi hit “Your’e Gonna Go Far Kid” je isfurani način probijanja prema širokim masama. Pjesma predstavlja nekakvu sprdačinu nad ekipom s plesnih podija, pa sukladno tome ima takav ritam, prozirne dionice i clap-along dio. Mene tim sarakstičnim stavom nisu kupili, jer je, ako ne popratite tekst ovo pre-pop-friendly pjesma i jednostavni način probijanja prema velikom MTV medijskom prostoru.

Nekakvu pop bezobraštinu pokazali su i na “A Lot Like Me“. Pjesma se jednostavno i bez zabune može raščlaniti ovako – totalno Coldplay početak s klavirom, pa totalno Papa Roach pjevanje s njihovih svježijih power balada.

Nešto slično se dogodilo s još dvije stvari – “Kristy, Are You Doing Okay?” je neki pokušaj Green Dayovih lakših stvari s “American Idiota” u kombinaciji s My Chemical Romance, te “Fix You” koja je apsolutni pokušaj kopije “Wake Me Up Before September Ends” od, opet, Green Daya.

Da sad ne zvučim čangrizavo i da album ne ispadne popljuvan, treba nagalasiti da su ostale stvari pravi The Offspring punk-rock, s tim da je “Stuff Is Messed Up” (cnezurirana verzija teksta “Shit Is Fucked Up”) prosječna, ali s odličnim pjevanjem (pred kraj) i riječima u kojima se bori sa celebrity usmjerenim medijima. Malu digresiju stvorila je i polu-ska “Let’s Hear It for Rock Bottom“.

Eto, projurilo se kroz novi album The Offspringa, iako sam mislio da se previše čudnih stvari treba poklopiti da nam se opet ukrste putevi. Nekako mi je bilo skroz fora poslušati ovaj album, iako je činjenica da će mi ovakav brzo dosaditi.

Malčice jesu sazrijeli, trude se biti ozbiljni glazbenici, pa nekad to ispadne nakaradno, ali zbilja mislim da ovaj bend još uvijek ima nešto onoga što im je omogućilo da snime taj famozni “Smash”.

Teenageri opet imaju nekoliko komercijalnih hitova za ljeto, a još ako žive u Kaliforniji, ovo je definitivno album za njih. Drago mi je radi toga, zbilja.