Još jedan ne baš značajan album

Posljednih su godina Def Leppard objavljivali isključivo ‘best-of’-albume te album covera “Yeah!”, i postajali jako dosadni s tim bezbroj puta preslušanim pjesmama, čije je ponovno objavljivanje bilo vjerojatno podređeno prikupljanju dodatnih prihoda, s kojima ionako ne bi trebali oskudijevati, samim tim što im se tiraže ‘mjere’ u desecima milijuna.

Tu prednjači “Hysteria” (1987.) s više od 12, te “Pyromania” (1983.) s tek nešto manje, odnosno desetak milijuna prodanih primjeraka. Upravo su ta dva albuma, s naglaskom na “Hysteriu”, donijela popriličan odmak od originalnog sounda prezentiranog na uvodnim ostvarenjima “On Through the Night” (1980.) i “High ‘n’ Dry” (1981.), koja se spominju u analima NWOBHM-a.

No, kako je poznato da europska muzika općenito ne prolazi u Americi, koja je veliko, i još važnije, unosno tržište, već je “Pyromania” donijela određene promjene, a “Hysteria” gotovo u potpunosti ‘amerikanizaciju’ Def Lepparda. Što se, naravno, bitno odrazilo na broj prodanih kopija pa je tako Def Leppard s nadolazećim godinama postajao jedan od najprodavanijih europskih bendova u SAD-u uopće.

Svaki od sljedeća četiri albuma bivao je manje ili više sličan jedan drugome pa se to odrazilo i na veći gubitak starih fanova, ali i sve manji broj mlađih koji su se okupljali oko njihove muzike. Iskreno, od ove šestogodišnje pauze nisam očekivao da je potrošena na neke ozbiljnije analize i eventualan povratak originalnom soundu.

To je, naravno, pomalo i nerealno očekivati, ali i gotovo nemoguće ostvariti, jer sada su standardi ipak bitno drukčiji nego su bili prije tridesetak godina. A, uostalom, zašto i mijenjati nešto što donosi profit, pa čak kada bi to i bilo moguće.

Stoga niti “Songs from the Sparkle Lounge” nije donio neki bitniji odmak u odnosu na albume objavljene u zadnjih dvadesetak godina. Dakle, puno catchya, melodija, super pamtljivih, dosta sličnih, i ne baš pretjerano maštovitih refrena.

Rekao bih da je rađen po nekakvom školskom obrascu radijskih pop rock pjesama, kojima su jednostavnost i laka pamtljivost (što kao direktnu ‘posljedicu’ donosi i hitoidnost) skoro pa najvažnije karakteristike. Uglavnom, jedanaest je pjesama obilježeno ‘radio-friendly’ ritmovima i u svojih nešto manje od četiri minute prosječnog trajanja ne nude ništa po čemu bi zaslužile da ih se duže pamti, bez obzira što su krajnje slušljive, s lakim ‘ulazom’ u uho.

Ipak, ima nešto što je poboljšano, a to je dojmljiv gitaristički rad, poglavito u ‘double’ izvedbama. Koji također poprima veliki obim melodičnosti, međutim, nekako mi djeluje unikatnije, originalnije, a opet svježe i moderno.

Usto, riffovi su u najvećem dijelu dosta agresivni, odrješiti, a i solaže podsjećaju na vremena s početka osamdesetih. Tako bismo ustvari baš u gitarističkom dijelu mogli razmatrati mogućnost da se njime htjela napraviti nekakva poveznica između starijih, srednjih i mlađih Def Lepparda.

Joe Elliotovo pjevanje mi se nikad nije nešto posebno sviđalo, pa tako niti ovdje, a usto, baš je ono jedna od čvršćih poveznica s popom. Jer taman kad se gitare zalete, zavrte i ražeste priču, ponesu ritam, odlebde s njime, i to ne samo s catchy, nego i groove izražavanjem, pojavi se pjevanje, koje kompletan sound razvodni, raznježi i spusti ponovno u monotoničnost.

Najbolji primjer nečemu takvome je recimo pjesma “Hallucinate“. Premijerni, kako neki kažu ‘hit-singl’, ‘poluljigava’ je pop rock stvar “Nine Lives“, koju izdvajamo i zbog nebitnog gostovanja američkog country pjevača Tima McGrawa, mada je jaki heavy solo nešto što bi se moglo pozitivnije odraziti na slušatelja.

“Bad Actress” nudi zadovoljavajuću količinu energije i agresije koja nedostaje ovom albumu (i mnogim ranijima), a ljubitelji balada niti ovdje neće ostati uskraćeni, jer ih mogu čuti dvije.

Prva je “Love”, i u njoj dominiraju akustike, a u dijelu s višeglasjem i ozbiljnijim gitarama pomalo podsjeća na kasniji Queen.

Druga je “Come Undone“, dosta snažnija, ‘powerskije’ nastrojena i ukrašena s jako lijepim riffovima. Mada izdvojene, ove pjesme nisu ništa posebno, a spomenute su tek orijentacijski i(li) zbog podudarnosti s nekim spomenutim karakteristikama.

Ne treba posebno napominjati kako su Amerikanci ‘pohrlili’ u shopove, te u prvom tjednu kupili više od 50.000 kopija albuma, što mu je donijelo 5. mjesto na Billboardu, najbolji plasman od 1992. godine i albuma “Adrenalize”.

U Europi i ostatku svijeta s takvim se podacima baš i ne mogu pohvaliti, no za Def Leppard je i Amerika dovoljna. Jer između njih, Bon Jovia i recimo Bryana Adamsa sve su manje razlike. A to je muzika koja tamo oduvijek dobro prolazi.