Još jedan metal soundtrack za sve južnjačke seljačine

    1321

    Maylene And The Sons Of Disaster

    III

    Datum izdanja: 23.06.2009.

    Izdavač: Ferret Music

    Žanr: Metal, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Waiting On My Deathbed
    2. Settling Scores By Burning Bridges
    3. Just A Shock
    4. Last Train Coming
    5. Step Up (I’m On It)
    6. Listen Close
    7. The Old Iron Hills
    8. No Good Son
    9. Harvest Moon Hanging
    10. Oh Lonely Grave
    11. The End Is Here… The End Is Beautiful

    Kad god čujem Maylene & The Sons of Disaster odmah mi misli pobjegnu na film “Deliverance”, sviranje banjoa i maltretiranje bijelih turista koje lokalni zaostali i bezubi grmalji koji smrde na pišalinu tjeraju na analni seks i skvičanje kao svinje. Nisu baš lijepi prizori, ali ovaj bend izaziva južnjački osmijeh na lice i svakim albumom uspjeva iznenaditi.

    Nakon prošlog albuma, na kojem smo objasnili priču iza imena benda, ovaj je još jednom ‘jako originalno’ i ‘iznenađujuće’ nazvan “III” (moram priznati, i to mi je puno draže nego ostaviti taj prokleti ‘self-titled’). Metalcore vremena frontmena Dallasa Taylora svakim albumom su sve dalje i ovo sve više ispada definicija pravog southern metal/rocka.

    Od zadnji puta promijenili su cijelu postavu, ostali su samo pjevač i basist, no i dalje im zvuk eksplodira ispod čeka tri gitare. Uvodne “Waiting On My Deathbed” i “Settling Scores By Burning Bridges” sve postavljaju na poznato mjesto – u Alabamu, a “Just A Shock” prvo je druženje s melodičnim pjevanjem na refrenu.

    Totalno southern-riffove upotpunjuju nekim banjom i urlanjem u stilu Everytime I Die, ali zato je veliko iznenađenje nedovoljno lagana za power baladu, ali u odnosu na ostale – totalna južnjačka mainstream rock pjesmica “Listen Close“.

    Muziku podržava

    Dalje se sve više družimo s dijelovima koji podsjećaju na Scott Weilanda i njegova vremena u Velvet Revolveru. Posebno na “Harvest Moon Hanging” i “The Old Iron Hills” koja zvuči kao njihovi najbolji trenuci.

    Na kraju su na “Oh Lonely Grave” banjo i usnu harmoniku zamijenili smireni Anselmo u južnjačkom izdanju i najbrži metal-dio albuma, da bi jako zanimljivo nazvana “The End Is Here… The End Is Beautiful” sve ubila jednim južnjačkim sprovodskim i uspavanim instrumentalom.

    Sve ono što nam se sviđa kod Maylene je ovdje, uz dodatak da je album bolji od prošlog jer baš svaka pjesma ima bar jedan odličan i poseban dio. Nije to ni novo, ni nešto originalno, ali spojiti Slayerovu raspižđenost i južnjački ‘honky’ pristup Lynyrd Skynyrda opet im je uspjelo. Odmah nije teško pogoditi da će se sljedeći album zvati “IV”, a neka bude barem jednako fora kao ovaj. Bit će super!

    Muziku podržava