Još jedan jednostavno lijep album

Sve ćemo početi rješavanjem naše zagonetke koja je postavljena još prije duge 4 godine, prilikom recenzije zadnjeg albuma Dredga zvanog “Catch Without Arms” – dečki su i više nego uvjerljivo i moćno premostili ‘popularnu tezu o prva tri albuma’ i vratili se s još jednim potezom koji će im učvrstiti kultnu poziciju u alternativnim krugovima.

“The Pariah, The Parrot, The Delusion”
njihov je novi mozaik koji povezuje taj poznati progressive-art-rock s
kalifornijskom melankolijom, zaraznim vokalima i emocionalno
intenzivnim temama.

Da nastave svoju konceptualnu priču, ovoga puta iskoristili su Charlesa Darwina i Salman Rushdijev esej “Imagine There Is No Heaven”, i pozabavili se životom, smrću, znanošću i vezom vjere i religije. Najjasnije to su prikazale “Pariah” i “I Don’t Know“, pjesme koje su jasno predstavile poznati koncept njihovih pjesama, hitoidnost i plovnu ljepotu u kakvima smo uživali na “Catch Without Arms“.

Ovoga puta cijeli album predstavlja putovanje (slično kao što je i prvi “Leitmotif”) koje je podijeljeno na, naizgled puno – 18 pjesama. No, sve to ustvari je 10 pjesama (od toga većina dostojna singlova), 4 kratka instrumentalna uvoda i 4 kratka pjevušenja koja imaju svoj prefiks “Stamp Of Origin“. Cijela priča na taj način se pretvorila u raznovrsni mozaik (dizajniran kao pismo) i omogućila da Dredg, jedan od ‘najdivljijih mirnih bendova’, pokaže po kakvim glazbenim prostorima im glave lunjaju.

“Saviour“, “Ireland” i “Information” vjerojatno su najkonkretniji dijelovi albuma, a pored maštovitih ukrasa koji čine ostatak CD-a i same bi bile dovoljne da Dredg oduševi svoje fanove, ali i da ih napokon otkrije ostatak svijeta. Jer, upravo to bi bilo ono što ovaj bend zaslužuje.

Naravno, i dalje je Dredg preslušljiv i premelodičan da bi ga progresivni rockeri priznali kao nešto ‘cool’, a s druge strane i jednostavnim dušama sigurno su prečudni da bi ih se moglo nazvati pop-rock bendom. Ono što i dalje najviše iskače iz bogatog i dinamičnog zvuka je specifičan vokal Gavin Hayesa.

Ovakvi tečni zvuci i divne melodije opet će ostaviti okus eksperimentalnog Radioheada, slušljivog Coldplaya, Smashing Pumpkinsa, pa možda čak i malo iskrenije verzije U2, a definitivno je njihovo kalifornijsko podneblje ubacilo glasne, plovne i melankolične riffove Deftonesa.

Slijed usporedbi sigurno je dovoljan da bude jasno kako je Dredg opet uspio snimiti album dostojan prethodnog, album dostojan njihovog imena, i album kojeg se isplatilo čekati ovako dugo.