Još jedan ferrerovski dragulj iz kubanskog mora

Ibrahim Ferrer (1927., Santiago) je čovjek koji pjeva od svoje četrnaeste godine. Danas, sa 77, on i dalje s energijom koju posjeduju tinejdžeri stvara glazbu koja malo koga ostavlja hladnim. Od 1980. do 1997. ga nije bilo na sceni, kažu da je živio od glancanja cipela i mjesečne penzije (bez problema ga mogu zamisliti kako na sunčanim ulicama Stare Havane igra domino s vršnjacima).

Te sretne ’97., Ferrer snima svoj debi na “Afro-Cuban All Stars'”, te sudjeluje na proslavljenom “Buena Vista Social Club”. A 1999., izdaje solo album “Buena Vista Social Club Presents Ibrahim Ferrer” koji na jesen 2000. osvaja Latin Grammy za najboljeg novog umjetnika.

Ibrahimovim riječima: “An angel came and picked me up and said, ‘Chico, come and do this record.’ I didn’t want to do it because I had given up on music. But now I have my own record, my first one ever, so I’m very happy. I don’t have to shine shoes anymore.“

Njegov drugi solo album, “Buenos Hermanos“, ponovno s producentskim umjećem Ry Coodera, čovjeka koji je kubansku glazbu poklonio svijetu (da li bi bilo “Buena Vista Social Cluba” da nije Coodera?) nam donosi tipičnu kubansku atmosferu kakvu poznajemo, ali s fantastičnim Ferrerom sve to ‘tipično’ zvuči potpuno svježe, novo.

Ferrer na albumu osim Coodera okuplja vrhunske kubanske glazbenike, Orlando “Cachaito” Lopez (bas), Blind Boys Of Alabama (gospel zbor, koji ga fenomenalno prati na Perfume de Gardenias i No Tiene Telarana), Chucho Valdes, Flaco Jimenez, Jim Keltner, Cachaito Lopez, Manuel Galban (uistinu virtuoz na orguljama), Joachim Cooder (Ryev sin i odličan bubnjar), te mnoge druge, koji su pridonijeli da “Buenos Hermanos” 2003. osvoji Latin Grammy za najbolji tradicionalni tropicana album.

Vjerujem da će malo tko ostat nepomičnih bokova na zavodljive kubanske ritmove ili suhih očiju na strasne balade. Jedino za čim uistinu žalim je vlastito nepoznavanje više stranih jezika, da bih i razumjela o čemu pjeva.

Ferrer ni u jednom trenutku ne pokušava dokazati svoje glasovne mogućnosti, što bi mnogi njegovih godina i staža pokušavali, ali on svejedno uspjeva svakoj pjesmi dati ono nešto, ono samo i jedino ‘ferrerovsko’.

Možda je odgovor ljubav. Samo ljubav prema glazbi i pjesmi je mogla natjerati čovjeka od 77 godina da se ponovno vrati u najnemilosrdniji bussines na svijetu i podari nam još jedan dragulj iz kubanskih mora.

Tekst: Ana Marković