Još jedan autoportret ipak nije još jedno sranje

Deseto bootleg izdanje Boba Dylana koncentrirano je na – po mnogima – najlošije razdoblje njegove karijere. Divna odluka za proslavu jubileja.

Priča oko “Self Portraita” komplicirana je i zahtijeva otvaranje
nekoliko frontova, što baš nije najzahvalniji potez osobito kada je o
Dylanu riječ.

Od samih početaka šezdesetih godina prošlog stoljeća Bobu Dylanu lijepili su razne etikete, povezivali ga sa svim i svačim, ali on se s time nikada nije mogao, a ni želio poistovjetiti. Sredinom tog desetljeća, folk glasnogovornik generacije promijenio je glazbeni stil, ponašanje, izgled, sve što se moglo promijeniti. Dijelom je ta promjena bila uvjetovana njegovim umjetničkim razvojem, a dijelom željom za bijegom od nametnutih okvira. Ostati na mjestu značilo je umrijeti.Unatoč tome, pritisak je i dalje rastao, on je ‘pucao po šavovima’ i 1966. – nakon maestralnog “Blonde on Blonde” – doživio kontroverznu prometnu nesreću koja mu je dobro došla kao ispušni ventil. On sam rekao je da mu nesreća nije ugrozila, već spasila život. Povukao se iz javnog života i – izuzev par koncerata – na pozornice se nije penjao gotovo osam godina. Bio je obiteljski čovjek, otac i suprug.

Albume je i dalje objavljivao, no oni su bili drugačiji. U prošlogodišnjem intervjuu za Rolling Stone, Mikal Gilmore primijetio je kako su ljudi ostali šokirani koliko se Dylan promijenio nakon nesreće: drugačije je izgledao, drugačije pjevao, drugačiji su bili i stihovi i glazba, a Dylan je to objasnio ‘preobrazbom’, što god ona njemu značila.

Apokaliptični “John Wesley Harding” (1967.) i countryevski nastrojen “Nashville Skyline” (1969.) prikazali su Dylana u pomalo lošijoj formi od očekivane, no tko mu je mogao zamjeriti kada je prije toga imao prometnu nesreću iz koje je – kako se pričalo – jedva izvukao živu glavu? U ljeto 1969. pojavio se i prvi bootleg na svijetu, “Great White Wonder”, sa snimkama koje je Dylan načinio s The Bandom dvije godine ranije i koje će 1975. postati dio albuma “The Basement Tapes”. Spomenut ćemo da je taman nekako u to vrijeme počela pucati ljubav između Dylana i njegovog menadžera Alberta Grossmana.

Tih loših godina svjestan je i sam Dylan. Razdoblje od albuma “Nashville Skyline” do albuma “New Morning” naziva Amnezijom, a ‘u samom srcu tame te Amnezije’ (kako je slikovito opisao David Dalton u Dylanovoj biografiji) leži “Self Portrait” objavljen 1970. godine.

Bio je to dvostruki album na kojem su dominirale obrade klasika, tradicionalnih balada i country pjesama. Od njih 24, Dylan je autor samo osam: tri su instrumentala, jednu čak i ne pjeva on već njegovi back vokali, ostatak su, izuzev “The Mighty Quinn”, live verzije već snimljenih pjesama.

Prvo što su fanovi primijetili bio je nedostatak ‘njihovog Dylana’. Na prethodnim albumima barem su pjesme bile njegove. Ovdje to nije bio slučaj. Možda je već samim naslovom želio dati do znanja kako će zagrabiti one pjesme koje su na neki način utjecale na njega, no taj potez nije upalio. Baza obožavatelja počela se rasipati i spoznajom da su pjesme bile strahovito nesavršene: loša produkcija, čudni i za njega posve netipični aranžmani, umorno croonersko pjevanje te krajnja nezainteresiranost obilježje su čitavog albuma.

Čovjek koji pet godina prije podijelio svijet na cool i ne-cool napravio je smeće od albuma zbog čega je Greil Marcus svoju recenziju započeo danas legendarnim “Kakvo je ovo sranje?“. Da je uistinu sranje vjerovala je i Columbia Records koja je par godina kasnije, revoltirana Dylanovim odlaskom u Asylum, objavila album otpadaka sa snimanja “Self Portraita”. Izabrali su najgore od najgoreg i album naslovili “Dylan” želeći osramotiti i poniziti svoju nekadašnju zvijezdu.

“Self Portrait” često se navodi kao najgori Dylanov album. No kako je vrijeme prolazilo tako su fanovi pronalazili ljepotu u tim snimkama i otkrivali skrivene dragulje (recimo, što nedostaje pjesmi “Belle Isle”?). Neki idu toliko daleko pa kažu da je “Self Portrait” najbolji filter: ako ga ne razumijete, onda ne razumijete Dylana.

Postoji nekoliko teorija što je Dylana dovelo do “Self Portraita”: želio je poništiti vlastitu mitologiju; htio je stvoriti studijsku verziju bootleg snimke; pokušao je objediniti sveameričku glazbu; snimanjem obrada ne bi dijelio autorska prava s Grossmanom; riječ je o konceptualnom albumu koji nije uspio u cijelosti i tako dalje. Album je namjerno rađen da bi bio loš, dakle uložen je trud da bi bio grozan, tako glase razlozi kojih se drži i njegov autor: “Ako ćete već staviti sranja na album, onda ih treba natovariti što više” smatra Dylan. Činjenica je da će iznad albuma vječno lebdjeti upitnik, da nikada neće biti ponuđen jedan i jedinstven odgovor. Uostalom, kao što je slučaj i sa samim Dylanom.

Lako je biti general poslije bitke i donositi zaključke nakon 43 godine, ali “Self Portrait” uopće nije loš album, njegov je jedini problem što je publiku uhvatio na prepad. Iznenadio je hipije, a žanr americane tada nije ni postojao, stoga je posve jasna njihova revoltiranost. Da je originalni album objavljen danas, prošao bi bolje nego prije četrdesetak godina. Jer u ono vrijeme ako ste željeli snimiti obrade, obradili biste Chucka Berrya, a ne neke bizarne folk uratke iz američke pjesmarice. Uostalom, kao svojevrsnu ‘kontrolu štete’, Dylan je četiri mjeseca nakon “Self Portraita” objavio “New Morning”, album koji je – barem za fanove – bio na znatno poznatijem terenu.

“Another Self Portrait (1969-1971) The Bootleg Series Vol. 10” vraća nas u vrijeme Dylanove Amnezije. Dvostruko izdanje obuhvaća ‘outtakes’, alternativne i live verzije pjesama od snimanja “The Basement Tapes” do probranog materijala za “Greatest Hits” kompilaciju. Naći će se tu i pjesama s “Nashville Skyline”, no jezgru ipak čine pjesme snimane za dva albuma objavljena 1970. godine.

Većina snimaka koje imamo priliku čuti bila je nepoznata i kolekcionarima i kroničarima pa je njihova objava – osobito uz reputaciju kakvu “Self Portrait” ima – vrlo riskantan i hrabar potez. Već na prvo slušanje uviđate kako je osnovna zadaća ovog izdanja ispraviti očite pogreške u produkciji i izboru pjesama zastupljenih na finalu albuma, što bi Amerikanci rekli ‘to do justice’. Da je izbor pjesama bio drugačiji, a sada vidimo da je itekako mogao biti, “Self Portrait” bio bi znatno bolje prihvaćen i puno razumljiviji album.

“Spanish Is The Loving Tongue” lako bi se mogla natjecati s “Copper Kettle” kao najsvjetliji trenutak albuma, a Dylanove interpretacije “Thirsty Boots” i “Annie’s Going To Sing Her Song” znatno su bolje od neslušljivih obrada Paula Simona i Gordona Lightfoota. Tu je i biser “Working On A Guru” sa svirkom Georgea Harrisona.

Najvažnije pitanje je hoće li ovo izdanje baciti novo svjetlo na “Self Portrait”. Najvjerojatnije ne, jer ne postoji ništa revolucionarno zbog čega biste mogli radikalno promijeniti mišljenje o originalu. Ogoljena produkcija (bez gudača i nadosnimljenih dijelova) učinila je uslugu izdanju i donijela svojevrsnu energiju i magiju koja nije bila zastupljena na albumu iz 1970. godine. Većinu vremena slušate Dylana uz pratnju dva-tri glazbenika kako izvodi pjesme koje mu se sviđaju, a to je ipak bliže onom ‘pravom’ kantautoru kojeg publika voli i očekuje.

Danas znamo što pokreće Dylana, donekle nam je jasno kako razmišlja i kakvu glazbu voli, no u ono je vrijeme to bila velika nepoznanica. Slušajući danas “Self Portrait” i “Another Self Portrait” jasno je koji su mu tada bili prioriteti u životu i čemu takav glazbeni zaokret. Dovoljno je samo poslušati posljednju kiticu “Sign On The Window” i stvari sjedaju na svoje mjesto. Skrivenu poruku možemo tražiti i u naslovu posljednje pjesme izdanja, demo verziji “When I Paint My Masterpiece”.

“Self Portrait” možda je podijelio Dylanove fanove, ali ih je i naučio da ne treba slijepo vjerovati rock prorocima i mesijama, da njihove riječi uvijek treba uzimati s rezervom i gledati ih kao obične ljude od krvi i mesa. Tko je poruku shvatio, nastavio se družiti s Dylanom pametniji i mudriji, tko nije, nikome ne nedostaje.