Još jedan ‘antologijski’ album

Prije dvije godine, početkom mjeseca srpnja, kišni su se oblaci nadvili nad Zagrebom kada su trebali The White Stripesi održati koncert u Staroj klaonici. Već sam mislio ‘neće nas valjda pljusak oprati’, ali žestoka svirka ovog dua rastjerala je sve tamne oblake i show se mogao održati bez ikakvih vremenskih nepogoda. Danas, 24 mjeseca kasnije, The White Stripes nam se vraćaju s novim, već šestim po redu albumom “Icky Thump” kojim su još jednom dokazali o kakvim se maherima radi.

Nakon dva nešto manje zapaženijih (ali nikako i ne lošijih) albuma, The White Stripes je procvao s trećim “White Blood Cells” i megahitom “Fell In Love With A Girl” pa je bajka počela. Sljedeći albumi “Elephant” i “Get Behind Me Satan” su samo još više utvrdili o kakvom se bendu radi, a mnogi kritičari su te albume proglašavali i albumima godina u kojim su izdani. U međuvremenu je Jacku bilo malo dosadno, pa se udružio sa starim prijateljem Brendanom Bensonom u vrlo dobrom bendu The Raconteurs.

Na pitanje ‘što nam mogu The White Stripes novog ponuditi’, bend je odgovorio gromoglasno, prvim istoimenim singlom “Icky Thump” koji jednostavno razvaljuje, dere zvučnike. Uz mnoge ‘standardne’ pjesme koje potječu iz garaže i iskonskog bluesa, bend nam je ovom zgodom donio i mnoštvo bučnih rifova iz ’70-tih u stilu Led Zeppelina.

Baš ta “Icky Thump” i najbolje pokazuje taj povratak u vrijeme najvećih uspjeha Planta, Page i društva jer gitarske solaže i rifovi su jako uvrnuti i bravurozne od kojih ‘boli glava’, zvuk je vrlo smion i žestok, dok Meg bjesomučno udara po bubnjevima (a nju je tako simpatično gledati kako to radi).

U sijedećim pjesmama, vraćaju se više garažnom blues zvuku, ali i one imaju svoje dionice na kojima bi mogli pozavidjeti i rock velikani. U “You Don’t Know What Love Is (You Just Do As You’re Told)” igrom riječi Jack ukazuje na ljubavne probleme koji su ga zadesili, a iz naslova se najbolje čita o čemu je riječ. Vjerujem da će ova pjesma biti slijedeći singl jer s njom bend ne može promašiti.

“300 MPH Torrential Outpour Blues” je nešto laganija, s tek povremenim bljeskovima gitara i bubnja, dok je “Conquest” ritmom pomalo nalik na “Blue Orchid” s prošlog albuma samo što je obogaćena frenetičnim vokalom i trubačima koji zvuče kao da su sa sprovoda pobjegli na rock party i ne žele više natrag.

“Prickly Thorn, But Sweetly Worn” je svojevrsni tribute Britaniji i Irskoj, barem sam ju ja tako shvatio. Mnogo je Otok dao njima, pa mi izgleda da su htjeli vratiti dio duga. Pjesma je prepuna gajdi i mandolina, pa zvuči kao da se Jack napio nekoliko hektolitra piva s nekoliko ‘domoraca’, pa su zajedno htjeli uraditi pjesmu. Na nju se nadovezuje “St. Andrew (This Battle Is In The Air)” za koju bih rekao da je s istih sessiona samo što su već bili ‘totalka’ jer je pjesma vrlo shizofrenična, jako brzog ritma i ljepuškastog nesuvislog (trijeznog) Meginog vokala.

“I’m Slowly Turning Into You” je jedna od klasičnih ljubavnih pjesama za The White Stripes u kojoj dominiraju masni rifovi iz Jackove gitare, dok je “A Martyr For My Love For You” ‘hard’ balada, jedno od najcjelovitih djela s ovog albuma, započinje bubnjem i orguljama i dalje lagano klizi vođena milozvučnim Whiteovim vokalom. Posljednja “Effect And Cause” je u stilu “My Doorbell” i “Hotel Yorba” samo što je tek nešto lakša i tiša, ali šarm je vrlo sličan.

Jak retro utjecaj je rasprostranjen na široko u današnjem rocku, pa ga mnogi pokušavaju zakamuflirati modernom produkcijom, da se ne skuži ‘kog je tko ukrao’. Vidi se da je Jack White naveliko slušao ploče majstora od prije gotovo pola stoljeća i puno toga naučio. Slušajući ‘stare’ pjesme, pokupio je mnogo fora kojima nas zabavlja već gotovo deset godina, a da se ne osjeti nikakav pad u kreaciji i inspiraciji.

U njegovoj se glavi ponovno složilo 13 pjesama koje će krajem godine konkurirati za album godine, a kako i ne bi kad nema promašene pjesme, svaka je na ‘svom mjestu’ i razvaljuje kao i bilo koja prije, ako ne još i više zbog (povremeno) ‘većeg’ zvuka.

Svaki genijalac treba imati potporu u vidu nekog, a Jack ju je našao u malenoj i simpatičnoj Meg koja sve suverenije savladava udaranje štapovima što još više podebljava krvnu sliku zvuka The White Stripesa.

Nadam se da stalne najave o posljednjem albumu benda nisu točne, da nas čeka još (barem) nekoliko ovakvih bisernih albuma garažnog rocka i bluesa jer bi bilo šteta izgubiti jedan takav bend na vrhuncu kreativnosti, moći i slave kao što je The White Stripes.

Za kraj se nadam da će se bend ponovno sjetiti ‘jednog malog grada u središtu Europe’, pa da još jednom možemo uživati u live izvedbama ovog dua koji će biti zapisan debelim slovima u rock antologijama ‘novog’ milenija.