Još da muda nisu otpala…

Suradnje glazbenika s raznih strana svijeta, porijeklima iz raznoraznih bendova, sve češće i onih koji se većim ili manjim dijelom međusobno razlikuju, zadnjih su godina postala prava pošast. Da ne kažemo mora. I dnevna i noćna.

Premda su gotovo pa ogoljene, a nadasve neoborive činjenice kako se rijetko koji ‘super’ sastav može pohvaliti očekivanim uspjehom, a prije svega nekim izuzetno dobrim albumom, tako nešto izgleda da uopće ne obeshrabruje. Naprotiv, sve je više onih koji odlučuju udružiti se s kolegama u ponovnim pokušajima osvajanja glazbene scene. To je slučaj i sa sastavom 21Octayne, koji je svoje članove prije četiri godine pokupio praktički ‘world wide’, a za adresu prijavio Njemačku. Zajedničke pozicije i interese na jednom su mjestu tako utvrdili pjevač Hagen Grohe (The Joe Perry Project), gitarist Marco Wriedt (Axxis), basist Andrew ‘Bullet’ Lauer (Paul Gilbert) i bubnjar Alex Landenburg (Rhapsody). Dakle, šaroliko društvo i po porijeklu i po stilskim predispozicijama, za koje se i ne bi baš moglo reći da je previše poznato, no zbog bendova iz kojih dolaze, i oni su si priskrbjeli naziv ‘super-grupa’. Da li i zaslužili, a još važnije, opravdali, to je već nešto sasvim drugo. Ili čak treće.

Uglavnom, 21Octayne se predstavio, definitivno, predugačkim pjesmama pojednostavljenih struktura, u kojima je razvidna simbioza modernog, alternativnog i post-modernog rocka s retro hard rockom. U kojima vlada izdašnost probavljivih, djelom čak i relativno ukusnih cathy ritmova i produženih melodijskih linija poduprtih čvrstim, katkad i tvrdim, na mahove dubokih, zamračenih i atmosferičnih ritam sekcija s dosta ‘tananim’ refrenima.

Konstrukcije pjesama garnirane su i raznovrsnim, ne i izvornim, gitarskim izvedbama, u čijim riffovima nalazimo modernističke rockerske glatkoće, heavy/hard bistrine, britkosti i punoće, kao i spuštenijih groove tonova, ispunjenih grubošću i ohološću. Noseći stupovi albuma su Hagenove vokalne izvedbe, nešto kao na tragu Glenna Hughesa (Deep Purple) i Marka Freea (King Kobra), s većinski zastupljenim mačističkim, naprasitim, pomalo i neotesanim hard rockerskim stilom, koji se u lakšim i usporeniji djelovima preobražava u podatne, emocijama ispunjene izvedbe, na momente poduprte akustikama i spiritualnim bas sekcijama.

Poput mnogih albuma, i ovome je problem nedostatak kontinuiteta. Konkretno, u početku je to uistinu album s mudima, na kako protječe, djeluje kao da mu ona otpadaju, dok mu pred sam kraj u potpunosti i ne otpadnu. Odnosno, iz sirovog, energičnog, nabrijanog i raslojenog hard rocka, transformira se u ležerniji, raspušteniji i razrijeđeniji mainstreamski alt rock sa slatkastim pop melodijama.

Žestok, sirov, sočan i konkretan rock/hard rock kakav prezentira “She’s Killing Me” čista je suprotnost spram neuvjerljivih shema u defleppardovskim naslovima tipa “Turn The World” ili “Your Life“. Singl “The Heart (Save Me)”, njemački Top 1 Amazon hard rock/metal charta, uz početno elektroniziranje i relativno jednostavnu strukturu, dojmljivijim čine vokali, raslojeni riffovi i slide solo.

Toplota klasične gitare i telefonski razgovor koji završava naprasnim prekidom, uvod su u pjesmu “Dear Friend“, koja kombinira spore, emotivne i srednje brzine tempa, s dominacijom mirnih bas/bubanj ritmika i energičnih groove riffanja, te razvučenog sola. U “My Teddy Bear“, još jednoj energičnoj i nadasve ‘razbarušenoj’ pjesmi, uvod su jazzerski razigrani ritmovi basa i bubnjeva, “Into The Open” je balada na tragu Nickelbacka, a “Me Myself And I” još jedna kombinacija emocija i nepatvorene energije kroz spori, srednji i brzi tempo.

Sve u svemu, zaboravimo li na činjenicu da su 43 minute preduge za devet pjesama s ovakvim, relativno jednostavnim strukturama, za prvi pokušaj to baš i nije tako loše. Pogotovo referiramo li se na prvi dio albuma, poprilično uvjerljiviji od nastavka.

No da ove momke očekuje neka blistava budućnost, to se ne bi moglo sa sigurnošću predvidjeti. Bez obzira što mnogi izvođači slični ovdje predstavljenom konceptu, gomilaju milijunske tiraže. No to je već stvar za neku drugu priču.