Još bolji i još kvalitetniji

Nastali negdje u vrijeme The Strokesa, Yeah Yeah Yeahs su prerasli s omiljenog underground garage rock, indie benda u malo ekonomski isplativiji projekt. Prvim albumom okupili su grupu svojih simpatizera koju sa ovim novim studijskim uratkom pokušavaju značajnije proširiti. Bez obzira što su izašli iz svojih dobro znanih okvira i počeli naginjati mainstreamu kvalitetu nisu izgubili niti u jednom trenutku, već naprotiv na njih je ovo sazrijevanje djelovalo vrlo pozitivno.

Kao što sam i naglasio najfriškiji “Show Your Bones” ima toliko malo zajedničkog sa debijem “Fever To Tell” s kojim se bend uputio u nesiguran svijet showbusinessa da u ponekim trenutcima djeluje kako se radi o dva različita benda. Osobit se do da primijetiti na prvome singlu “Golden Lion” u kojem Yeah Yeah Yeahs uopće ne zvuče kao bend s prvog albuma. Stvar je povodljiva i odmah vas na prvo slušanje hvata svojim pozitivnom vibrom.

No i karizmatična Karen O’ ima debele zasluge za vaše zarobljavanje ovom glazbom. Frontmenica s opasnim glasom brzo će vas uvjeriti da zvuk nije sve što je bitno na ovom albumu jer kako i sama poručuje u stvari “Cheated Hearts“: “Sometimes I Think I’m Bigger Then Sound“.

Kvaliteta albuma je konstantna i ne opada u jednom trenutku. Svaku stvar na albumu bih mogao izdvojiti kao jako dobru te bi svaka od postavljenih jedanaest mogla biti potencijalni singl. Osobno mi je draga “Way Out” sa dionicom u kojoj stvar dolazi do svog vrhunca, kada sve odlazi kvragu… distorzirane gitare, snažni zvukovi i manijakalni vrisak Karen O: “Fits Around Me So Tight“.

Iako se ispočetka nikako nisam mogao ‘naći’ s ovim albumom zbog raznih obaveza koje sam imao pa sam ga stalno zaobilazio na koncu se između nas stvorila neka posebna kemija i vrlo magičan odnos. Yeah Yeah Yeahs, a osobito Karen O, su me prilično okupirali i ovih dana mi se samo njihovi destruktivni, hipnotični, sirovi zvukovi gužvaju po sobi. Prilično dobar album.