Jonathan imaju album s višom namjenom

Dugo iščekivani nasljednik hvaljenog debitanskog albuma “Bliss” riječkih Jonathan konačno se dočepao virtualnih prostora.

Naziv cjelovitog djela je “To Love… Or To Hold“, zasad imamo uvid u prvu polovicu, dok se nastavak “…Or To Hold” očekuje krajem godine.Radi se o osam pjesama koje su fanovi benda imali prilike čuti na koncertima tijekom proteklih godinu i kusur dana, a ne tako davno, u Sax!-u, odsvirali su ih gotovo sve.Za “To Love…” ne može se reći da je direktan nastavak na prethodni “Bliss” s obzirom da se radi o izdanju drugačijeg senzibiliteta. “Bliss” je većinom bio napumpan adrenalinom, ali s “To Love…” bend se predstavlja u nešto drugačijem izdanju. Prevladava, naime, većinom mračnija i melankolična atmosfera, a pjesme, koliko god da su predivne, najbolje će se slušati uz specifična i periodična raspoloženja.Reklo bi se da je Jonathan omekšao, no bend je napravio velik korak naprijed. “To Love…” se sluša teže od svog prethodnika i predstavlja oveće sazrijevanje benda. Samo se postavlja pitanje može li ovakav predstavljeni senzibilitet potrajati ili je to tek most prema nečem trećem.

Uvodna “Battles” možda je i najzrelija Jonathanova pjesma do sad, a daleko od toga nije ni njen direktan nastavak “Coming Again“. Dvije pjesme spojene, odnosno razdvojene istim akordom zvuče kao dvanaestminutna saga.

I ostale pjesme također su povezane zvukovima prometa, koraka, prirode, itd., čime se daje naznaka priče obavijene oko nedokučivog središnjeg lika, no nije sasvim jasno radi li se s tekstualne strane o čvrstom konceptu. Ipak, “To Love…” se glazbeno gotovo sav može promatrati kao poduža teatralna kompozicija, soundtrack za prijelomni događaj i sl.

Sljedeće četiri pjesme, s naglaskog na “Days” i “Moments“, nesumnjivo su sredstvo za ekifasno otapanje smrznutih emocija. Obje navedene spadaju u red bendovih ako ne najboljih onda barem najiskrenijih pjesama koje su dosad napravili.

Onaj klasični, vrckavi Jonathan vraća se tek pred kraj albuma s plesnom “Who Lies To Whom“, a za sam kraj ostavljena je “Allison”. Pjesma doduše slabo zaokružuje cjelinu ali itekako daje naznaku kako priča niti nije završena. Najbolje možda tek i dolazi.

Laganim zaokretom Jonathan će s “To Love…” nekog razočarati, nekog oduševiti, kako to već ide kod prokletstva drugog albuma. No u svakom slučaju, nemoguće je ostati ravnodušan slušajući ovo izdanje. Shodno prirodi njegova senzibiliteta, ovo je album s višom namjenom.

I slično kao što ni, primjerice, Caveov briljantni “The Boatman’s Call” nije za svakodnevno slušanje, tako bi i “To Love…”, sa svojim senzibilitetom i svom specifičnošću, lako mogao postati onaj jedinstveni dragulj Jonathanove diskografije koji će se vrtiti kad krene navala šugavih dana i kad se bude zahtjevao prstohvat ili dva dobre nade.