Johnny pronašao June, a Shelby sebe

Shelby Lynne je dugo vremena potrošila tražeći svoj zvuk. Iako bi mnogi rekli da joj je to uspjelo s albumom “I Am Shelby Lynne” iz 2000.godine, koji joj je ujedno i priskrbio Grammyja, u kategoriji ‘Best New Artist’, ja bih ipak rekla da se Shelby pronašla sa svojim devetim, nedavno izdanim, albumom – “Suit Yourself“.

Izninmo intiman, većinom snimljen u kućnoj radinosti, što joj omogućuje da sve snimi upravo po svom ukusu, ovaj album donosi dvanaest pjesama, od kojih deset potpisuje Lynne, dok su ostale dvije obrade pjesama gitariste Joe Whitea, koji je ujedno i sudjelovao u snimanju albuma.

Većina pjesama je u laganom tonu, sa pokojim malo ‘žešćim’ rock zvukom gitare. Takva je i pjesma kojom započinje album, “Go With It“, sa dobrim starim rock’n’roll ritmom. No Shelby se ne drži samo rock’n’rolla, već sa svojom akustarom eksperimentira i na području bluesa, uz mješavinu country-soula (“You’re The Man“). Naravno sve to uz pomoć izvrsnih glazbenika. Također, posebno bih izdvojila i pjesmu, koja je po meni i najbolja na cijelome albumu, a to je “I Won’t Die Alone“. Vjerojatno je to zbog onog bluesy zvuka gitare, koji kod mene gotovo uvijek prolazi.

Naravno, nezaobilazne su i laganice, od kojih se posebno ističu “Where Am I Now“, te “Old Time Sake“. Tipične country laganice, sa prebiranjem po nekoj dobroj akustičnoj gitari. Najslabijom karikom na albumu bih pak nazvala ljubić-pjesmu “Johnny Met June”. Ne znam šta je s tim kantautorima u zadnje vrijeme, stalno susrećem neke pjesme u kojima jadan Johnny susreće nekoga. Prvo je bila neka Caroline, sad je June. Valjda je to sad IN. No, ovu meni jedva probavljivu pjesmu, spašava rock’n’roll pjesmuljak “You Don’t Have A Heart“, s kojom već i zaboravljam tog Johnnyja i njegove ljubavne patnje.

Sve u svemu, slušljiv album, mješavina bluesa, r’n’r-a, countryja, kvalitetni glazbenici, kvalitetna kantautorica nježnoga glasa sa južnjačkim naglaskom. Ako volite Sheryl Crow, sigurno će vam se svidjet i Shelby sa svojim “Suit Yourself”.