Johnny Marr: Najbolji kao side-kick

Vjerujem da mnogi i dalje žale za bendom The Smiths jer su bili vrlo utjecajni u svoje vrijeme. Danas su se vremena promijenila, a dva glavna lika izdaju samostalne albume koji istini za volju i nisu nešto posebno, barem ne zadnjih nekoliko godina. Što bi bilo kad bi bilo da se dva maga ponovno sastanu?

Za razliku od Morrisseya koji je oduvijek gurao nos tamo gdje mu jest i nije mjesto, Johnny Marr je odlučio uzeti sasvim drugačiji put i sebe staviti u drugi, ako ne i u treći plan. Uvijek je svima rado pomagao, producirao albume ili svirao s pojedinim bendovima, da bi tek pred pet godina potpisao prvi album samo sa svojim imenom i prezimenom. Od tog momenta, “Call the Comet” je treći album.

Kao i njegovi prethodnici, tako i “Call the Comet” ima slične probleme. Kroz pjesme se jasno osjeća da Marr ima odličnu nit za melodiju i glazbenom dijelu se ima malo što prigovoriti, posebno ako ste fan britanske glazbe nekoliko zadnjih dekada. Ipak, kad slušamo u globalu, jasno je da Marr nije karizmatični pjevač i rijetko kad iznese pjesmu tako dojmljivo da ostaneš bez daha zbog oduševljenja barem na milisekundu.

Britanska glazba je oduvijek poznata po ‘refrenima većim od života’, a taj dio Marr nikako ne može zakucati. Upravo u refrenskim dijelovima većina pjesama pada jer su prosječni i nimalo pamtljivi, pa uz njegovu, podosta jednoličnu intepretaciju ne dobivamo ništa posebno. Da posudi vokal za poneku pjesmu, vjerojatno bi i sam uočio bitnu razliku u dinamici njegovog pjevanja i pjevanja nekog drugog.

Nakon uvoda, gdje dominiraju klasične pjesme na kakve smo navikli od njega, prva pjesma koja se ističe od ostatka jest “New Dominions“. To je mračna i vrlo ritmična pjesma kojoj je atmosfera bitnija od melodije. Nakon nje opet ulazimo u sferu pjesama u kojoj glazbeno sve odlično funkcionira, ali pjesme nemaju neki pretjerani odjek.

I sad se jasno možemo pitati zašto je tako. Marr je napravio tri solo albuma u kojem je ‘alfa i omega’ i niti jednim od njih nije napravio značajniji odmak u sferu nečeg novog i zanimljivog, već je sve bazirano na njegovom dosadašnjem radu bez imalo želje da se sakriju svi nedostaci koje ima kao pjevač i tekstopisac.

Kad vidimo koliko je dobrog donio bendovima poput Modest Mouse i posebno The Cribs, lako se može zaključiti da je Marrovo mjesto da bude side-kick, a ne glavna faca. Možda sam u krivu, ali s ova dosadašnja tri albuma te posebno ovim zadnjim “Call the Comet” ne vidim nikakav napredak od onog što je pružao ranijih godina. Ipak, i u takvom izdanju, mnogo je zanimljiviji i bolji od kompe iz The Smithsa čiji posljednji uradak je jednostavno neslušljiv.