Jocker tek napola iskorišten

Toliko se toga izdogađalo, toliko je albuma i live izdanja Edguya i Avantasie objavljeno da je podatak kako je zadnji studijski album Edguya “Tinnitus Sanctus” izašao prije skoro tri godine izazvao malu zbunjenost kod mene, jer sam imao osjećaj da je ili prošlo manje vremena, ili da je neki izašao pa sam ga propustio.

No nije, “Age Of The Joker” mu je nasljednik, i deveto izdanje benda koji je počeo snimati još dok su mu članovi bili tinejdžeri.

Namjerno spominjem oba benda, jer, em im je Toby Sammet ‘šef’, em im se neke pjesme na koncertima isprepliću, pa ponekad čovjek ne zna točno koga gleda i(li) sluša. A novi album Edguya ima jake poveznice između oba benda, odnosno, djeluje kao skup ‘otpadaka’ koji nisu ušli ni na jedan od zadnjih albuma, plus neke nanovo snimljene pjesme.

Očekivani nastavak progresije nakon hard’n’heavyu naklonjenom predzadnjem albumu “Rocket Ride“, pa slojevitijem prog-hard-heavy izdanju “Tinnitus Sanctus“, dobrim je dijelom izostao.

Ovo je pomalo poluizgubljen album, na kojem je poprilično izmaglio i odmaglio prepoznatljiv Edguyev kontinuitet energičnih, zaraznih melodijama, epski nastrojenih refrena i himničnosti pjesama s nosećim ritmovima. Baš ono što najviše raduje fanove, što se uvijek očekuje, a dokazalo se kao uspješna formula kod ‘kemijanja’. Umjesto toga, došli su neki naslovi koji djeluju prepoletno, preprpošno i preveselo, neki prekomplicirano i prenaporno, neki su predugi, a neki i – dobri. Eksperimentira se (skoro) do bola, pa ima pjesama s poperskijim prizvukom od bilo kojih do sada, a poigralo se i s thrash, country, celtic i blues elementima i sve to zvuči – nekako. Ne i više od toga.

Finoća je zadržana u nekim heavy ‘riffićima’, no ipak su malo prejednostavni, na momente djeluju kao da će se raspasti, ali su, poput solažica, relativno probavljivi. Najpozitivnija je implementacija klavijatura u sve pjesme, poglavito ondje gdje ima Hammonda, pa neke zborske izvedbe, akustike, piano i povremeno orkestralno aranžiranje, koje dodaje epsku atmosferu, a nje baš i nema u dovoljnim i očekivanim omjerima. Baš kao ni mističnosti i suptilnosti koja je odlikovala ovaj bend.

Također, iako se nikad nije mogao pohvaliti ‘high-quality’ vokalima, Toby Sammet zahvalan je pjevač, no ovdje na momente zvuči preozbiljno (ili bar to pokušava), a na momente prealjkavo, predječački, ponekad i zagubljeno. Pjesme su ‘šarolikog’ raspoloženja i ambijenta, pa tako ima nekih s izraženim, žešćim i ozbiljnim hard’n’heavy melodijama, nekih s veseljačkim pop ritmovima, nekih s kompleksnijim i ozbiljnijim strukturama, a nekih koje bi se mogle nazvati karikaturnim parodijama na metal.

U zadnju kategoriju ubraja se prvi singl “Robin Hood“, koji uz presmiješan i dvadesetpetorazredni, katastrofalan videospot, kroz onomatopeju šumova, zavijanja, atmo-klavijatura i gitarskih improvizacija pokušava što zornije prikazati srednjevjekovni ugođaj kojeg opisuje. Uz to, djeluje disharmonično, u originalu je definitivno predug, a kratki interludij i završni Hammondi s gitarama ozbiljniji su mu dijelovi.

“Rock Of Casel” rockerskiji je naslov, miksa sporije i srednje ritmove sa čvršćim gitarama, središnjim keltskim ambijentom, srednjevjekovnim melodijama i završnim veseljačkim ritmovima, koji bi se uklopili u zabavu na Robin Hoodovim feštama. Power-pop metal stvari s jedva probavljivim i jeftinim poskočno-doskočnim ritmovima su “Breathe“, s tek nešto boljim završnim dijelom, te “Two Out of Seven“, čiji početak djeluje kao da će se slušati Samantha Fox, a donekle je izvlače tek solaže. Dovoljnu dozu mističnosti i ozbiljnosti donosi “Nobody’s Hero“, “The Arcane Guild” ponajbolja je stvar, sa žestokim gitarsko-bubnjarskim početkom, pravom power-heavy tečnošću s atmosferičnim klavijaturama i krasnim interludijem uz Hammonda i bas.

Akustični bluesy početak, hard rock riffanje, refrenski back vokali, središnje country ‘poigravanje’ s akustikama, obilježje su balade “Pandora’s Box“. Zvona i kaotizirani početak s groove gitarama pjesme “Behind in The Rain” ne daju naslutiti da se u nastavku može čuti najbolji, najčvršći i najinteligentniji naslov na albumu, s riffovima tipa Metallice, eksperimentiranjem i egzibicioniranjem unutar srednjih i sporih ritmova, emotivnim vokalima, sofisticiranom progresivom Oueensrychea, i sve to ispečatirano suptilnim ritam i solo gitarama, te piano varijacijama.

No tri-četiri kvalitetne pjesme nikako nisu dovoljne da se stekne predobar dojam o ovom albumu, za kojeg se teško oteti dojmu da je mogao i morao biti bolji. Naravno, malo tko očekuje nešto bolje od početnog perioda, sve tamo do albuma “Mandrake” (2001.), no da Toby Sammet i ekipa mogu bolje, to ne bi trebalo biti sporno.

Samo je sporno što misl(i)e raditi, čemu se više posvetiti u budućnosti, Eguyu ili Avantasiji, jer paralelizam očito razvodnjava i ‘guši’. I na koji će način skladati glazbu. Za metalce, ili za top-ljestvice. Jer ovdje ima previše pjesama za ovo drugo, a premalo potencijala za – oboje. Zato ne bi bilo dobro da se tako nešto ponovi.