Jeremiah’s: Po pretjerano utabanim stazama

Obzirom kako muzičkom scenom možeš zavladati bez da znaš pjevati ili svirati neki instrument (ali zato znaš npr. napisati i izrecitirati neki zajebantski ili provokativni tekst) uvijek je lijepo vidjeti da na istoj toj sceni postoje ljudi koji su u najmanju ruku za pjevanje i sviranje instrumenata čuli. Jeremiah’s je jedan od takvih igrača. To je prva vrlina. Osim što je lijepo vidjeti da se netko sjeća kako se i instrumentima i pjevačkim glasovima može stvarati muzika (ne bi čovjek povjerovao), još je ljepše vidjeti kada ti isti instrumenti i glasovi u živoj svirci zvuče ambiciozno uigrano. Jeremiah’s je jedan i od takvih igrača. To je druga vrlina. No, daleko je najljepše vidjeti (i čuti) kako se ti instrumenti i glasovi koriste u svrhu ambicioznog stvaranja neraskidivog muzičkog identiteta utemeljenog u manjoj ili većoj mjeri u tradiciji postojećih raspoloživih muzičkih žanrova. Jeremiah’s jedan od takvih igrača ipak nije. Ili barem to još nije postao. No, ni jedna Metallica s debitantskim albumom nije zapravo pronašla svoje ‘ja’.

Jednom trio, danas sekstet, Jeremiah’s je s područja Svetog Filipa i Jakova te Zadra debitanski album (ili barem prvih pet pjesama) snimio u studiju Dark Horse u Nashvilleu, čemu je izravno ili neizravno kumovalo osvajanje prvog mjesta na devetom Croatian Blues Challengeu održanom u zagrebačkom Jiggy Bar-u 2017. godine. Ostatak albuma snimljen je u rodnom mjestu u okruženju improviziranog studija, što je po pitanju kvalitete zvuka zapravo urodilo podjedano dobrim plodom kao i snimanje u Tennesseeju. “Time To Rob” sniman je analogno i uživo i rekao bih da je to potez ambicioznog benda koji sigurno dovoljno dobro zna da ako nema žive svirke, nema ni benda. To je ujedno i jedina pozitivna strana ovog albuma.

Jeremiah’s gaji ljubav prema funk-rock bluesu kojeg bend rado naziva progresivni blues. Istini za volju, malo je zapravo tu progresije, a više ponavljanja klasičnih i prežvakanih kako instrumentalnih struktura pjesama tako i vokalnih rješenja. Autorskom dijelu benda kritično nedostaje smisla za melodiju, a pjesme su bazirane na plesnim funk ritmovima (kad čuješ jedan čuo si ih sve), razuzdanim jazzy akordima i mantrajućim vokalima u manirama frenetičnog (da ne kažem buntovnog) ali ipak dobrim dijelom učmalog, neinspirativnog bluesa. Istina, ne treba album prštati od brianwilsonovskih harmonija, ali upečatljiva vokalna linija u ovom se žanru itekako dade isporučiti.

Ženski glavni vokali u debelom su prvom planu te mjestimično možda i pretjerano nadglašavaju instrumentalni dio. On je pak usidren u groove ritam sekciji oko koje neumorno plešu samozatajne ritam gitare, a šupljikava zvučna cjelina donekle je upotpunjena usnom harmonikom i škrtom brass sekcijom.

Kao srednje jaki pogodak izdvajaju se “Monkey“, “No Food” i “Feeling“, dok ostatku materijala unatoč plesnim, reklo bi se u našem narodu energičnim ritmovima, nedostaje oveća doza dinamike pisanja pjesama. Taj ostatak uvjerljivo predvodi kreativna vrtnja u krug “Moving On” napisana po pretjerano utabanim stazama rock ‘n’ rolla. I ne, ovdje se ne čini kako je ‘hendriksov’ akord, kao temelj pjesme, u ulozi posvete ovom gitarskom magu.  Moje isprike ako jest.

“Time To Rob” je u konačnici zanatski prejasan i prejednostavan za degustirati.  Ispije se poput lager piva. I onda ga više nema.