Jednostavnost nije nužno trivijalna

    1168

    John Scofield

    This Meets That

    Datum izdanja: 10.09.2007.

    Izdavač: EmArcy / Aquarius Records

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Low Road
    2. Down D
    3. Strangeness in the Night
    4. Heck of a Job
    5. Behind Closed Doors
    6. House of the Rising Sun
    7. Shoe Dog
    8. Memorette
    9. Trio Blues
    10. Pretty Out
    11. I Can’t Get No Satisfaction

    Biografija i reputacija Johna Scofielda goleme su – obično ga se svrstava uz bok Patu Methenyu kao jednog od zvukovno i stilski najprofiliranijih jazz-gitarista u zadnjih dvadesetak godina; a da u svemu tome ima više od zrna istine, najbolje se dade utvrditi na jednom od njegovih novijih izdanja, iznimnoj snimci uživo “EnRoute” (2004.), na kojem u triju s odličnim jazz-funk bubnjarem Billom Stewartom i moćnim basistom Steveom Swallowom postavlja niz enigmatskih momenata u njujorškom Blue Noteu.

    Svima onima koji su Scofieldov odmak od fusiona (u kojem se, ruku na srce, uistinu bijaše ušančio kao da mu je zadnje!) i zalazak u teritorij slobodnijih formi primarno obilježenih bluesom – vidjeli kao dobru vijest, novi Scofieldov rad morao je biti interesantan već na prvi pogled.

    This Meets That” donosi, naime, istu ekipu koja je ostvarila “EnRoute”, dodatno pojačanu puhačkom sekcijom u kojoj se nalaze bariton i tenor saksofon, bas klarinet, flauta, truba, trombon i krilnica.

    Scofield se očigledno nalazi usred značajnog stilskog zaokreta u karijeri, pri čemu je jači aranžerski zahvat s puhačima vjerojatno trebao poslužiti kao dodatni argument (i odskočna daska) za još jače udubljivanje u simbiozu jazza i bluesa (otud vjerojatno i naslov diska, i naslovnica sa cirkularnim strelicama). Obzirom na iznimne feelinge trija u blues-funk vodama, očekivanja su slobodno mogla rasti.

    Muziku podržava

    Iako gotovo sasvim različit od koncerta u Blue Noteu, pa i daleko pravocrtniji, “This Meets That” pokazuje kako trojac može mirne duše uzeti blues kao hranjivu podlogu za još pokoji album. Način na koji članovi benda osluškuju jedni druge dok kukičaju standarde kao “House of the Rising Sun” (na kojem im se pridružuje još jedan gitarski macan – Bill Frisell) ili “Behind Closed Doors” Kennetha Gista uistinu donosi nešto od izvornog blues-nadahnuća u slušateljeve uši, koje kao da smo pomalo i zaboravili u moru stilova i progresivne glazbe.

    Valja naglasiti da Scofieldov trio ne reciklira stil kojim se bavi – za razliku od mnogih mainstream jazzista – već se u elementarne obrasce bluesa uživljava s poštovanjem i smislom za tradiciju, koji često rezultiraju iskrenim, rustikalnim, ali samosvojnim okusom. Ovo vrijedi i za Scofieldove autorske skladbe, prije svega “Shoe Dog“, “Memorette“, pa i “Heck of a Job“, na kojima ćete osjetiti ponešto od blues velikana (ponajprije J. Lee Hookera, ali i Roberta Craya), no još uvijek miljama daleko od pukog ‘copy/pastea’.

    Ono što Scofieldu treba zamjeriti je neodmjereno trajanje skladbi, koje počesto zna dobru i ‘fjakastu’ blues atmosferu s profinjenim improvizacijama razvući u nepotrebnu repetitivnost (“Heck of a Job”, “Strangeness in the Night“). Puhački aranžmani – kao umjetničko-istraživačka novota, a možda i credo čitavog projekta – daljnja su neuralgična točka ploče, možda čak i najproblematičnija u čitavoj priči.

    Scofield je sam pisao aranžmane za puhače, ali se nije uspio odmaknuti bitno dalje od klasičnih big-band-blues rješenja, odnosno dramatskog podcrtavanja ključnih doba. Ova aranžerska neinventivnost ne škodi toliko okusu ploče, koliko čini trivijalnim dostojanstvenu jednostavnost dobrog duha bluesa kojeg trio često ostvaruje.

    Šteta, jer Scofield, Swallow i Stewart razumiju ne samo blues, već se iznimno čitaju i međusobno. Ukoliko akcent bude stavljen upravo na ove dvije osobine, uz otvorena vrata slobodnijim improvizacijama unutar odabranog žanra (kako to funkcionira, odlično pokazuje Scofieldov solo, potpuno pušten s lanca u završnoj obradi “Satisfaction”), mogli bismo očekivati uistinu odlične albume.

    Puhačke aranžmane može se i ostaviti iza ormara, ili ih prepustiti nekom drugom – u tom smislu se nije loše prisjetiti kako ni John Coltrane nije aranžmane puhača na epohalnom albumu “Africa Brass” pisao sam, već ih je dao u ruke drugom geniju, Ericu Dolphyu. Scofieldu bi bilo dobro izvući pouke iz ovog primjera, uz pogled u (još) bolju budućnost.

    Muziku podržava