Jedini pravi kraljevi ulice

I nakon trećine stoljeća, Beastie Boys jedini su pravi kraljevi ulice i uličnog zvuka svoje generacije. Dok mlađi falsificiraju, a stariji abortiraju potpis ulice, Beastie Boysi od njega rade simfoniju.

Ne doslovno, jer njihovi su ritmovi i rime izrazito rudimentarni, crno-bijeli, ali jednako kao i kod Jima Jarmuscha, u njihovim se rukama crno-bijela tehnika prepoznaje kao samostojeća boja.

Nedugo nakon prvog javnog iznošenja gramofona na ulice sredinom ’70-ih., hip-hop kultura kompromisu je izrekla sudbonosno da. To vjenčanje revidira se na štetu žanra svako toliko i preplavljuje medijski eter skupom škart robom pod pokroviteljstvom najvještijih kapitalističkih spinova.Sve bi to bila potpuna istina da nema tog grotesknog trojca natprosječne kreativne inteligencije. Ad-Rock, Adam Yauch i Mike D, neovisno o svojoj svijetloj puti, hrabro propagiraju istinske vrijednosti, antropološki gledano tuđe, afroameričke kulture. Usudio bih se reći da za ono što je ostalo od izvornog funka ’60-ih. i ’70-ih., Baambaatinog electro-funka ’80-ih. i čikaškog acida ranih ’90-ih. nijednog dobrostojećeg ‘niggera’ na sceni ne boli ona stvar.

Da nema Beastie Boysa, masovna publika i dalje bi plesala u tami i zabludi da su Kanye West i njemu slični ‘the real thing’. Ti isti ‘niggeri’ koji su ih početkom ’80-ih. optuživali za krađu afroameričkog kulturnog nasljeđa, danas im mogu skinuti kapu toliko nisko i za njih uprositi koji dolar ekstra, jerbo su Beastie Boys, iako bijelci, jedini živi primjer neokaljanog crnačkog ‘groovea’ na mainstream sceni.

Nisam fan Beastie Boysa, a još manje njihove subkulturne zbilje koja se manifestira kroz uniformnu modu otmjenih navijača i odlučan ‘know-it-all’ stav. Premda, krajičak mozga koji imam rezerviran za hip-hop po izlasku svakog novog Beastie Boys albuma komprimira trećerazrednu svakodnevicu žanra i bezrezervno oslobađa potrebnu količinu ekskluzivne memorije.

Tako bi i s dugo očekivanom “Hot Sauce Committee” porcijom, pa makar ona bila i u svojoj imaginarnoj “part 2” formi. Pregršt čvrstih, analogno voluminoznih podloga kojima ne fali razigranosti, prepoznatljiv naglasak na treći slog i socijalno angažirane teme prožete humorom okosnica su novog albuma.

Ništa novo, pa opet – toliko genijalno.

U tu formulu upada po jedan komad reggaea i jedan ‘blaxploitation’ instrumental, kao eskapade vrijedne čekanja, koje po tko zna koji put potvrđuju Beastie Boyse kao prave majstore eklektičnog recepta u okviru onoga što rade najbolje.