Je li ovo zaista najbolje što mogu?

Prealternativni da bi ikad ušli u prvi plan, The Fall se vraćaju s još jednim u nizu albuma koji ih čini onim što jesu – legendarni, kultni, cijenjeni… Lista se nastavlja u nedogled. “Fall Heads Roll” je njihov tko-zna-koji (ali stvarno) po redu album od 1977. kad su nastali u Manchesteru, s postavom koja je stalna kao i cijene benzina u Lijepoj našoj.

Kamen temeljac i centar The Falla je i dalje pjevač Mark E. Smith koji je pokrenuo i oformio grupu, nazvavši ju po istoimenoj noveli Alberta Camusa iz 1956., a Smith vjerojatno i nije najlaganija osoba s kojom bi mogli otići na pivo, jer ostali bi izmučeni i iscrpljeni od njegovih priča i frustracija, i vjerojatno ne bi tako skoro sebi opet priuštili takvo iskustvo. Ili se možda varam?

Upravo zbog svojeg gorkog cinizma i kaotičnosti, plus atonalnog načina pjevanja (a vrlo često i samo govorenja) Smith je postao cijenjen u krugovima rock alternativaca. Kad biste se prvi put susreli s The Fall i to baš s ovim albumom, onda bi to izgledalo, kroz nekakvu priču, otprilike ovako: parkirate auto u garažu, izlazite, zaključavate vrata i krećete kući. Negdje iz neke susjedne garaže privuče vas lupetanje nekog benda koji uvježbava svoj repertoar za skorašnju svirku u omanjem klubu metropole.

Odlučite zastati i odvojiti tridesetak sekundi da vidite o čemu se radi. Svirka zvuči usvirano i čvrsto, bez ikakve zamjerke. Onda se javlja nerazgovijetno mumljanje koje zvuči kao da je mikrofon pao u ruke njihovog najboljeg prijatelja (pripitog!) koji ima nešto za reći, i to što govori ima oštrinu i energiju, ali fali sluha i čistoće. Ali tada se nenadano otvaraju njihova garažna vrata i ostanete preneraženi kad se uspostavi da to nije njihov najbolji prijatelj, nego službeni frontmen i glava i mozak cijelog projekta. Priča gotova.

Legenda i bit The Falla, u sadašnjoj inkarnaciji, nastavlja se i dalje ovim albumom, protkanim muzičarskim performanceom dostojnim imena pod kojim sviraju, vođeni neponovljivim pjevanjem frontmena Marka E. Smitha koji, čini se, u svojoj bilježnici ima tekstova za još toliko albuma koliko su snimili do sada.

Zaista bi bilo nepotrebno posebno opisivati pojedine pjesme jer će vam cijeli paket biti ili pravo remek-djelo ili totalna odbojnost. Da li je ovo njihov najfiniji uradak do sada, kao što piše na coveru albuma, to će znati samo oni koji su zaista njihovi najveći poklonici. U svakom slučaju, ako baš želite preispitati svoje granice izdržljivosti, navalite, a ako vam promakne – ne brinite, sigurno uskoro stiže njihov novi i još bolji album.