Je li ovo kraj sage o Sagi?

Kada se prije trideset godina pojavila Saga, donijela je na, u to vrijeme pomalo ‘umiruću’, progresivnu scenu veliku dozu svježine. Njihov je progresivni rock bio gitaristički čvršći, klavijature su odisale futurističkom atmosferom, a kontinuirano su dodavani jako ozbiljni utjecaji ‘klasične’ muzike, prvenstveno kroz orkestralno/epske aranžmane.

Odmah od početaka pa sve do, naravno, današnjih dana, jedna od najznačajnijih karakteristika bili su prepoznatljivi, prirodni vokali Michaela Sadlera. Čovjeka koji se ovim albumom, nakon punih trideset godina, odlučio oprostiti od benda.

I to, kako je sam rekao, bez bilo kakvih konflikata kao mogućih razloga. Odlazi da bi se više (konačno) posvetio obitelji, a muzikom će se baviti i ubuduće, ali više ne kao pjevač Sage.

Kako će Saga izgledati bez njega i hoće li je biti, to ćemo vidjeti u budućnosti, a do tada spomenimo da je “10,000 Days” (naslov asocira na vrijeme postojanja benda u približnom omjeru), još jedan u nizu klasičnih albuma ovog benda. To je u biti i njegov jedini ozbiljniji nedostatak, ako se tako nešto uopće može reći.

Jer, Saga je Saga, i tko ju je prihvaćao dosad, radit će to i nadalje, a tko nije, sigurno niti nakon ovog albuma neće. Bez obzira na tri desetljeća, ovaj bend još uvijek zvuči dosta svježe, skoro pa i inovativno, jer dosta dobro spaja tradicionalne i suvremenije prog rock elemente. A uz, nesumnjivo najsnažniji, utjecaj progresivnog rocka, ovaj album ima dosta agresija na temu hard rock, heavy, pa čak u nekim dijelovima i thrash metal.

No ti su elementi ipak u manjim omjerima, jer daleko je više smirenijih ritmova, s tek pokojim jačim, glasnijim i himničnijim izletom gitara i klavijatura. Među atmosfersko ugođajnim ‘sučeljavanjem’, pobjedu je ipak odnijelo ono depresivnije, melankoličnije raspoloženje, a tugu zbog rastanka najbolje dočarava naslovna pjesma, koja u svim svojim ključnim elementima; puhačkim aranžmanima, mirnim klavijaturama i pianinom, nježnim vokalima i akustikama, doslovce upućuje na žalost zbog Michaelova odlaska.

Na tom je tragu, ali ipak nešto manje ‘bogata’, “More Than a Reserve“, još jedna balada, a od žešćih pjesama izdvajaju se “Sound Advice” i, također dosta, oštra stvar “It Never Ends“. Ona je zatvorila još jednu Saginu cjelinu, cjelinu koja je označila i više od pukog oproštaja od, često jednog u nizu, novih albuma.

Ovdje je slučaj malo drukčiji i ne mogu reći da mi nije žao zbog takvog razvoja situacije. Jer, Saga je bila i jest vrlo dobar progresivni rock bend, a da li će i kakav biti u budućnosti, da to vidimo i čujemo, morat ćemo se strpjeti.