Jazz Stonesi

Nije nepoznato da su obrade pjesama popularnih bendova najsigurniji način zarade i najlakši način približavanja slušateljstvu, ali posljednje što očekujete jest album s obradama pjesama jednog od najvažnijeg i najvećeg rock’n’roll benda na svijetu i to u jazz stilu! Zahvaljujući Timu Riesu, svima znani hitovi The Rolling Stonesa dobili su jedno novo, pomalo neočekivano instrumentalno ruho.

A tko je Tim Reis? Tim Reis vrsni je saksofonist koji je 1999. dobio ponudu koju nikako nije mogao odbiti. Svirajući pred bivšim američkim predsjednikom Clintonom (također saksofonistom ako ste zaboravili), Ries je propustio isključiti mobitel koji nije prestajao zvoniti. S druge strane linije čekao ga je poziv na turneju s The Rolling Stonesima. Naravno da je nemoguće bilo reći “Ne”, stoga je Ries postao pridruženi član bendu na nadolazećoj “No Security”, no isto tako i na “40 Licks” turneji.

I upravo će toj posljednjoj turneji, koja mu je – osim lude zabave – podarila i blizanke, posvetiti posljednju pjesmu na albumu – “Belleli” – svojevrsni tribute glazbi The Rolling Stonesa.

“Balleli” je jedina autorska pjesma na albumu, dok su sve ostale pjesme jazzy obrade Jagger/Richards klasika odsvirane uz impresivnu ekipu vrsnih glazbenika: od ikona jazz gitare Billa Frisella i Johna Scofielda, klavijaturiste Larryja Goldingsa, do Johna Patituccija i Briana Bladea (ritam sekcije Waynea Shortera), dok su vokalne dionice počastili glasovi Sheryl Crow, Lise Fischer (kojoj uvijek od milja tepaju kao ‘Stonesici’) , Norah Jones i Luciane Souze.

Ono što ovaj tribute album čini drukčijim od drugih je činjenica što na njemu sudjeluju i sami Stonesi: Keith Richards, Ronnie Wood (koji je iskazao izniman slikarski talent, a imate priliku vidjeti ga na ovitku albuma) i Charlie Watts. Mick Jagger na projektu nije prisutan, ali je dao svoj blagoslov ovom projektu.

Možda se neki neće složiti s tvrdnjom da je popularna glazba često bila na meti jazz obrada i interpretacija počevši još od davnih 40-tih godina, kulminirajući s Dizzyjem Gillespijem i Charlijem Parkerom. Znalo se dogoditi i da sama jazz obrada bude toliko uspješna da se pjesma iz pop-standarda transformira u jazz standard.

Uspoređujući dva velika benda oko kojih se i dan danas lome koplja – a pričamo o The Beatlesima s jedne, i Stonesima s druge strane – primjetno je kako su jazz autori puno češće odabirali ove prve u svojim improvizacijama. No, to i ne čudi previše s obzirom na melodičnost i vokalne harmonije koje su nudili Lennon i McCartney. Istina, Stonesima se pozabavila i klasična glazba, baš kao i elektronska, stoga je bilo samo pitanje vremena kad će se s njima ozbiljnije (ne računajući davne obrade Jimmyja Smitha i Johnnyja Hammonda Smitha) prepustiti i jazz glazbenici.

Pjesme koje je Tim Ries obradio veliki su hitovi The Rolling Stonesa, nastali u naponu njihove snage, stoga ih je potrebno promatrati iz te perspektive, a ne iz perspektive današnjih Stonesa koji se polako ali sigurno pretvaraju u vlastite karikature koje gotovo dvadeset godina sviraju pjesme u identičnim aranžmanima, jer nemaju ‘los cahones’ za neke bitnije i veće promjene.

Svaka pjesma s albuma ostavlja dovoljno prostora za jazz improvizaciju, no ipak zadržava originalnu temu kako biste sa sigurnošću prepoznali da se radi o Stonesima. Nažalost, posve je jasno da su neke pjesme izgubile svoj prvobitni ugođaj: “Paint It Black” ovdje je transformirana iz mračne psihodelije u pjesmuljak koji pravi društvo za večerom na terasi ekskluzivnog restorana uz more.

S druge strane, “Wild Horses” sa zadimljenim glasom Norah Jones, apsolutni je vrhunac albuma. Ujedno i jedina pjesma s kompletnim vokalom, sve ostale pjesme imaju samo krhotine gdje se stihovi samo povremeno viknu ili dijelovi pjesme otpjevaju između saksofonskih ili klavirskih dionica.

Kvaliteta albuma varira od pjesme do pjesme, neke su apsolutno fantastično obrađene – “Ruby Tuesday“, “Slippin’ Away” s Richardsovim mumljanjem uz Sheryl Crow – a neke jednostavno upropaštene bespotrebnim, ponekad i napornim glazbenim rješenjima: “Satisfaction“, posve čudna bez početnog prepoznatljivog Richardsovog riffa…

Zaista neobična ideja Tima Riesa koja obožavatelje i štovatelje The Rolling Stonesa neće ostaviti ravnodušnima, no Stonesi su rock’n’ roll bend žestokih riffova i beskompromisne svirke, a ono što nedostaje na ovom albumu i što shvatite tek nakon što ga preslušate su riječi pjesama: bez Jaggerovih stihova i njegove vokalne interpretacije, glazba Keitha Richardsa djeluje nekako prazno i izgubljeno.

Jazz je, iskreno govoreći i bez namjere vrijeđanja, ‘prečista’ glazbena forma za obradu ‘prljavih’, bučnih, eksplozivnih i beskompromisnih hitova koji će se pamtiti još dugi niz godina.