Jazistička poruga Bushu

U jednom od najpoznatijih jazz klubova na svijetu, newyorškom Village Vanguardu, snimljeno je najviše koncertnih jazz albuma. Jedinstven ugođaj, uvijek pažljiva i poticajna publika i angažman od tjedan dana, te mogućnost kvalitetnog snimanja koncerta, mamac su za sve jazz glazbenike, ali i ljubitelje jazza koji sanjaju o slušanju svojih ljubimaca upravo u takvom ugođaju.

Svirati u Village Vanguardu stvar je prestiža, ali i potvrde sposobnosti. No, u njemu je teško dobiti angažman, jer kriterij za to nije samo estetska razina izvođača već i komercijalni učinak. Zato u klubu najčešće nastupaju najpoznatiji jazzisti. Tim je veći uspjeh klavirista Urija Cainea koji je poznat po svojem beskompromisnom stavu prema glazbi, nekomercijalnom, suvremenom pristupu i sklonosti istraživanju. Ovaj album donosi tehnički sjanu snimku njegova nastupa u Village Vanguardu ostvarenu krajem svibnja prošle godine.

U njegovu su triju svirali kontrabasist Drew Gress i bubnjar Ben Perowsky. Uri Caine je svestran umjetnik koji surađuje s glazbenicima različitih stilskih iskaza snimajući s raznim formacijama albume nerijetko oprečnih pristupa, od obrada Bachove, Beethovenove, Schumannove, Wagnerove ili Mahlerove glazbe, iskazivanja poštovanja prema tradiciji Tin Pan Alleyja ili brazilskoj glazbi, preko solističkih recitala, do elektronske glazbe, te fusion, avangardnog ili mainstream jazza, kao i posveta slavnim jazz klaviristima Thelonious Monku i Herbie Hancocku. Ovim se albumom predstavlja u posve novom svjetlu, pristupom bližem konvencionalnijem suvremenom jazzu, na tragu CD-a “Blue Wail” iz 1998. što ga je snimio također u trio formaciji, ali s drugim glazbenicima: kontrabasistom Jamesom Genusom i bubnjarom Ralphom Petersonom.

Iako je njegova glazba zasnovana na suvremenom pristupu, Caine se kreće širokim područjem cjelokupne tradicije klavirskog jazz trija. Tako uz šest vlastitih skladbi, među kojima i jedne nadahnute Verdijevim “Otellom”, izvodi i četiri standarda: “All The Way” i “I Thought About You” Jimmyja Van Heusena, “Nefertiti” Waynne Shortera i “Cheek To Cheek” Irving Berlina. Donosi ih u različitim ugođajima, od nježnih balada preko furioznih postboperskih izvedbi do kolektivnih improvizacija. Trio svira dinamično, uigrano i komunikartivno s uvjerljivim solima svih članova. Caine nije propustio prigodu izravno se narugati Bushu tako što koncert i album zaključuje izvedbom vlastite skladbe “BushWack“.

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Jutarnjeg lista od 14. 4. 2005.)