Jasna vizija zrelog autora okruženog mlađim lavovima

Kada je o Miru Kadoiću (Zagreb, 1962.) riječ, situacija se može odrediti dosta lako: za ovog multiinstrumentalista s naglaskom na saksofonu i flauti čuli su gotovo svi naši ljubitelji jazza, no ukoliko biste nekoga od njih zamolili da poimence navede neki Kadoićev projekt ili album, odgovor bi vjerojatno glasio – kvisko.

Riječ je o pojavi simptomatičnoj za glazbenike koji puno koncertiraju, a rjeđe snimaju; njihov diskografski rad prepoznat je obrnuto proporcionalno njihovoj nazočnosti na sceni. Iako je ovakva percepcija sama po sebi lako razumljiva, ipak valja naglasiti kako je – kada je Kadoić posrijedi – prava šteta što je tome tako, obzirom da je riječ o jednom od naših najsvestranijih i najagilnijih jazzera, učeniku Reggiea Workmana, osnivaču kvinteta Ten Directions, tenteta Mirokado Orchestra i suradniku gotovo svih istaknutijih jazz glazbenika na široj regionalnoj sceni (osim u nas, redoviti je član Big Banda RTV Slovenije od 1993. godine, pri čemu je surađivao s mnogim značajnim svjetskim imenima).

S druge strane, Kadoićeva samostalna diskografija gotovo da je oskudna; njegove albume možete nabrojati na prste, i uistinu će samo rijetki znati koje je njegovo posljednje samostalno ostvarenje (“Vitro”, 2000.).

Lako bi se međutim moglo dogoditi da stvar promijeni album koji je pred vama: “Monster in the Garden” je ne samo prvo Kadoićevo izdanje nakon podulje stanke, već i prilično ambiciozan projekt, produkcijski uređen u londonskom Stirfry studiju ne bi li se dobio optimalan rezultat.

Nekima bi i ovo bilo dovoljno da naćule uši: kad su to zadnji put domaći glazbenici kampirali u Britaniji samo da bi izdali uzornu ploču, a da nije riječ o Bijelom dugmetu s golemom diskografskom mašinerijom iza sebe? Štoviše, ovdje je riječ o nečem gotovo suprotnom, jazz-projektu koji nema ni izdaleka takav komercijalni potencijal kao Bregovićevi vinili s konca sedamdesetih. Ipak, Kadoić se odlučio upravo za ovakvu varijantu, hrabru koliko i riskantnu.

No ono što ovaj projekt Mirokado Quarteta čini iznimnim nije, srećom, samo logistika. Okupivši oko sebe apsolutno najjače mlade snage hrvatskog jazza – Janka Novoselića, Elvisa Penavu i Gorana Rukavinu – i konačno ih ‘natjeravši’ da snime ploču, Kadoić je ovim albumom napravio uistinu značajan korak za našu scenu.

Zajednička snimka trojice iznimno nadarenih mlađih glazbenika, već dobrano (pre)poznatih kao odličnih improvizatora, uistinu je nešto što smo možda i predugo čekali, tim više što ovaj trojac često svira zajedno (npr. u sastavu Satellites). Bilo kakav ozbiljni dokument njihove glazbe, međutim, uporno je izostajao – sve do sada.

A da čitava priča nije tek napuhavanje lokalnih talenata po britanskom receptu, pokazuje upravo devet brojeva na albumu, redom Kadoićevih autorskih skladbi. Već je od uvodne, orijentalne meditacije “Blue Land“, koja kreće in medias res, čujno da “Monster in the Garden” nosi zvuk i atmosferu koju na domaćim nosačima zvuka ne čujemo često.

Hipnotička Novoselićeva fraza odmah privlači pozornost, kao i silna muzikalnost i melodičnost kojom varira ritmičku figuru koturajući slušatelja prema Kadoiću koji prikazuje nebo iz 1001 noći, prvo uz pomoć overdubbinga, a potom i Penave čija astralna pedala stoji na razmeđu između flaute i električnog klavira, dodatno pridonoseći večernjoj prozračnosti ove odlične skladbe.

Zvuk Arapskog polumjeseca očito je trajna Kadoićeva preokupacija, kojom se bavi i u skladbi “East of the West“, ali i još više u “Tangeru“, gdje Rukavinin stabilni ali iznimno fluentni, puni puls daje pokretljivost, a Penavina veća inicijativa živost, u kojoj s dvije nijanse oštrijom distorzijom uspostavlja dobar kontrapunkt spram Kadoićeve mekoće.

Naslovna skladba nosi međutim sasvim drukčije atmosfere. Otpočeta kao gotovo suviše kockasti funk-groove prerasta u Kadoićev žestok solo koji po melosu odaje naklon Tamari Obrovac, što ritam-sekcija koristi za slobodnije, poliritmične improviziranje, stvarajući vatromet energije u kojem će do punog izražaja dojmljivim (i opet – iznimno melodioznim!) bubnjarskim solom doći Novoselić, pokazujući mnoge segmente svog umijeća.

Ostatak skladbi na albumu pokazuje koliko se zanimljivo u naoko standardnim obrascima snalazi čitav kvartet “Cool Nature” je kompaktan, razbuđeni blues, s Rukavinom i Novoselićem koji poštuju sve zakone pravca, ali svako toliko prirede pokoju zanimljivu intervenciju, dok Penava lucidnim, fade in-fade out upadima dodatno apostrofira Kadoića koji na saksofonu neumorno kukiča lirsku temu, tek možda malo predvidljivu.

Intrigantno baratanje naoko standardnim žanrom još je prisutnije u nabrijanom be-bopu “Driving with Hugo“, čija se dojmljiva melodijska inventivnost pojavljuje u pravi čas da podigne tenzije. Čitav sastav imponira predanošću, preciznošću i poletom; doista, bio bi ovo jedan od highlighta albuma da ga ne slijedi možda i najbolja skladba, “Reconciliation“, istinska jesenja skladba, punokrvna jazz balada kakve se ne bi postidjeli ni velika imena. Dok Kadoić priziva nešto od Coltraneovih raspoloženja na albumu “Ballads” – a to nije nimalo lako evocirati – Novoselić čitavu stvar dodatno začinja citatom marša, čineći pratnju daleko dramatičnijom i interesantnijom negoli smo navikli u sentimentalnim skladbama.

“Noble Statement” predstavlja Kadoića s flautom u hard-bop maniru, dok je “Kissing the Silk” još jedan be-bop u kojem Penava skida šešir Methenyu, a Novoselić se u početnoj i završnoj figuri zaigrava s nešto kreolskog štiha.

“Monster in the Garden” predstavlja Mirokado Quartet kao, u najmanju ruku, izrazito zanimljivu formaciju. Iako je riječ o čistom mainstream-jazz albumu bez imalo sklonosti avangardnijim izletima, niti zahtjevniji slušatelji neće ostati ravnodušni: sposobnost grupe da na prilično inventivan i zanimljiv način brodi kroz naoko već apsolvirane fahove be-bopa, hard-bopa i balada, iznimna je i tek ponegdje predvidljiva. Kadoićevo razumijevanje nasljeđa istoka (pa i naših podneblja) daje pomalo neuobičajeni okus ploči, čineći je interesantnom i onda kad se forma malo zamori.

Tako se prvi Kadoićev studijski rad nakon višegodišnjeg posta doima kao uhu ugodan, ali dovoljno intrigantan i ambiciozan disk sa solidnim brojem vrlina, čak i ako ne ubrojimo činjenicu da po prvi put bilježi pojavu mlađih lavova: Novoselića u silnoj muzikalnosti i melodioznosti, Penavu u efektnosti, ekonomičnosti i nepretencioznosti, te Rukavinu u finoj kombinaciji čvrstine tona i lakoće linija. Uz odlično međusobno razumijevanje i solidnu glazbenu duhovitost, svaki od njih dobija dovoljno prostora za iskazivanje vlastitih vrlina uz lidera. On sam pak u pomalo (čak i pre)mekanoj lirici uspijeva ostvariti mnoštvo boja, dok se u intenzivnijim solima pokazuje solidno izdržljivim.

Izostanak obrada i jazz -standarda još je jedan značajan plus za autora ‘monstruma u vrtu’, pri čemu se inzistiranje na autorskoj samosvojnosti čak i nauštrb podilaženja široj publici može činiti čak i samorazumljivim kod ovako pomno pripremljenog i izrađenog albuma, kakvog godinama nismo vidjeli na našoj sceni.

Valja, međutim, priznati kako i ova činjenica proizlazi iz iste hrabrosti i riješenosti što je obilježila čitav projekt – od odabira postave do izvrsne produkcije. Palac gore za Mirokado Quartet!

Postava: Miro Kadoić – alto sax, flauta, klarinet, Elvis Penava – gitara, Janko Novoselić – bubnjevi, Goran Rukavina – bas.