Jako slabo za ovakva imena

Očito da je jako u modi imati super-grupu. Pod time ne leži nužno nešto čemu bi se morao pripisati epitet ‘super’, već logičan slijed karijere članova propalih bendova. Samo je pitanje vremena kada će im usfaliti te atmosfere koju su proživljavali u studiju ili na stageu, pa počinju sviruckati s prijateljima.

The Panic Channel je bend od kojeg su mnogi, pa i ja, očekivali puno više. Ipak imena bendova u kojima su svirali nagovještaju nešto, u najmanju ruku, puno zanimljivije i uzbudljivije.

Dave Navarro je bio osnivač Jane’s Addiction, a snimio je i album sa RHCP; Stephen Perkins bio je stalni suputnik Navarra, pomogao je frontmanu Jane’s Addiction u bendu Porno For Pyros, a kratko je bio i član funk benda Infectious Grooves.

Basist Chris Chaney njima se pridružio u ponovnom okupljanju matičnog benda, a snimao je albume s Tommy Leejem, Alanis Morissette, Rob Zombijem i Shakirom. Pjevač Steve Isaacs putovao je s rock-operom “Tommy” i imao bend Skycycle. Sve skupa, zavidne karijere, ali nisu to uspjeli pretočiti i u The Panic Channel.

Ono što su uspjeli s ovim albumom je sklopiti masu srednje brzih rifova na kojima se osjeti onaj poznati Navarrov rock-funk rukopis (“Teahouse Of Spirits” i “Said You’d Be“), ali je sve ostalo nekako u zraku između želje da zapale rock mosh-pit i potrebe da sve skupa jako zakomercijaliziraju na refrenima.

Lagani singl “Why Cry“, najbolja “Bloody Mary” i heavy nastrojena “Left To Lose” pokazuju da Steve Isaacs uopće nije loš pjevač, ali i da se sve svodi na slične i očekivane dionice.

Sve drugo je tu negdje: “Outsider” je melodična i lagana, “Blue Bruises” opet ima glasan rock refren, pa sve ostavlja dojam da je ovo puno komercijalnije od svega što su do sada radili, nekakav standardni rock-grunge. Da ja sam pročitam ovakav opis, ne bi to uopće zvučalo toliko negativno, ali album je zbilja prosječan, snimljen u nekakvom strahu od njihove poznate improvizacije i originalnosti.

Kraj albuma sve je jako umrtvio i usporio, pa je ubačena nepotrebna, sforsirana i loša a capella “Lie Next To Me“. Taj kraj potvrdio je onaj osjećaj koji me prožimao kroz cijeli album.

Sve skupa nije uopće loše, odsvirano je odlično, ali je smišljeno skroz bez nekog zaluđenog entuzijazma i eksperimentalnosti. Možda je razlog što su svi ušli u svoje srednje godine, a Navarro se svako malo razilazi sa svojom ljubavi Carmen Electrom, pa je možda malo potišten i anemičan (priznajem, i ja bih bio).

Ove kritike nikako ne znače da je ovo sranje i da ne bi trebali nastaviti, ali cijela javnost, a i oni sami, svjesni su da sve skupa može i mora zvučati bolje za barem 2 ocjene. Zbilja nema ništa loše u snimanju komercijalnog albuma, ali ne mogu se pomiriti sa snimanjem ovako neuzbudljivih 50-ak minuta.