Jako lijepi kaos

    1371

    The End

    Elementary

    Datum izdanja: 06.02.2007.

    Izdavač: Relapse / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Dangerous
    2. The Never Ever Aftermath
    3. Animals
    4. The Moth And I
    5. Throwing Stones
    6. My Abyss
    7. Awake?
    8. A Feel Wind
    9. In Distress
    10. And Always

    Dolaskom na scenu negdje 1999. bili su najčešće spominjani u kontekstu bendova sličnih Dillinger Escape Planu. Kaotičnost, gnjev i uvrnutost bili su glavna obilježja njihove muzike, bili su još jedan mathcore bend. Trećim albumom “ElementaryThe End su napravili logičan zaokret (ili samo malo skretanje) u karijeri, jer su svojoj glazbi dali malo urednosti, fukusiranosti i oduzeli joj dašak one lude kaotičnosti.

    I dalje su ovo zahtjevni rifovi i ritmovi, ali od ovakvo matematičko poigravanje s rifovima i dijelovima pjesama napokon ne izaziva nekui zbunjenu glavobolju. Tu je onaj gnjev koji dolazi i zduše, a svirka dečkiju je na najvišoj razini današnjeg (malo više) underground metala.

    Pjesme, kao dijelovi albuma poskakivale su po svuda, tako da gotovo niti jedna ne podsjeća na drugu, ali ipak je album na neki način zaokružen i logičan. Od Toola, pa preko nekog normalnijeg rifa, sve do progresije Dillingera.

    Dangerous” mi je sa prvih nekoliko taktova dao pomisliti da ovom bendu sigurno pjeva frajer iz American Head Chargea. Imena i službeni podaci se ne poklapaju, ali sličnost me zbilja jako iznenadila. Već druga pjesma “The Never Ever Aftermath” napravila je totalni skok kojim ovaj album obiluje, pa je već ovdje vidljivo da vokal Aaron Wolff, osim čelićnog grla ima jako ugodan i kvalitetan pjevni glas.

    Muziku podržava

    Takvi normalniji dijelovi ostavljaju atmosferu kao Dredg ili Circa Survive (opet velika sličnost boje glasa), a “The Moth And I” donosi malo vokalno komercijalnijeg Neurosisa ili Isisa.

    Možda najbliže dosadašnjim albumima došla je “Animals“, ali i dalje je ona ‘mala beba’ za prijašnji, kako su ga neki nazvali post-rock-grind (što god to značilo) kaos. Najobičniji rif, a time i manjak uzbuđenja kojeg pružaju, našao se na “Throwing Stones” u stilu nekakve nu-metal verzije Toola.

    Ostatak je tu negdje, da bi na kraju albuma osvanula spora i depreivna akustična laganica “And Always” od 9 minuta, koja se razvila u malo glasniju epičnu stvarčicu. Nije loše za kraj. Disharmonični rifovi obilježavat će njihovu karijeru od početka do kraja, a ovakvi albumi dovest će im na koncerte i klinaca koji se nisu opredijelili samo na uvrnuto proučavanje glazbe.

    Definitivno nije za svakoga, ali ipak je za preporučiti svakom iole strpljivjem. Prve dvije-tri pjesme otrkit će tajnu ovog benda. Bez brige.

    Muziku podržava