Izvrstan album zagušen hebrejskim jezikom

Moram priznati da mi se ne sviđa kada neki autor pomiješa nekoliko jezika na svom uratku jer se tada izgubi tečnost samog izdanja. Tako sam nedavno imao priliku preslušati debitantski uradak Tattve, koji je koristio hrvatski, engleski i dva staroindijska jezika, dok je Yael Naim ubacila malo francuskog, engleskog i hebrejskog.

Nešto slično kao i Keren Ann, Yael Naim ima izraelske korijene, a živi i radi u Parizu pa se otud i može zaključiti zbog čega ta jezična mješavina. I dok pjesme na engleskom odlično zvuče, na francuskom (jako ga je malo) vrlo šarmantno, toliko je taj hebrejski malo krivo uklopljen jer se zbog naglašavanja pojedinih slo(go)va gubi na melodioznosti pa smatram da bi joj bilo bolje da se uopće nije poigravala njime.

Yael Naim je rođena i živi u Parizu, a rođitelji su joj Tunižani židovske vjeroispovijesti. Kao klinka s roditeljima je preselila u Izrael, da bi se potom sve više zainteresirala za glazbu. 2001. je izdala svoj prvijenac “In a Man’s Womb”, a danas, kao 29-ogodišnjakinja i novi album kojem je nadjenula ime po sebi “Yael Naim“.

Zvukovno je dosta blizu svojim sunarodnjakinjama, u prvom redu Keren Ann i Charlotte Gainsbourg jer sve tri gaje jedan laganiji ‘singer-songwriterski’ štih u kojem isprepleću pop melodije s klasičnim žanrovima poput jazza ili soula.

U slučaju Yael Naim, ona to radi gotovo besprijekorno, vidi se da su na nju utjecale različite kulture te da je od svake uzela ono najbolje. Samo je šteta što dominira taj hebrejski jezik pa ju nitko ne kuži što pjeva jer vjerujem da bi u protivnom album bio znatno efikasniji.

Za ovu prigodu angažiran je perkusionist David Donatien da pomogne svojim znanjem obojiti glazbenu sliku albuma, što je on i učinio na najbolji mogući način. Osim što je svirao svoje udaraljke, povremeno se ‘zaigrao’ s basom, sythovima, bubnjevima, ukuleleom i tko zna s kojim sve još instrumentima, a pomogao je Naim i u završnom miksu pjesama.

Najveći uspjeh albumu je donio singl “New Soul” koji je korišten za jednu reklamu pa je cijela Amerika poludjela za njom čime je najviše profitirala sama Yael Naim. Pjesma je veoma simpatična s vrlo veselim ritmom, kao neka dječja verzija Norah Jones, a govori o upoznavanju svijeta i ljubavi.

Uvodna “Paris” malo podsjeća na Jaymay, “Too Long” je miks Norah Jones i Regine Spektor, “Levater” je vođena akustičnom gitarom s nadodanim gudačima, “Shelcha” je obojena jakim izraelskim melosom, “Lonely” je ljubavna balada, dok se u “Far Far” najbolje osjeti Donatienov utjecaj s raznim udaraljkama, a vjerujem da bi ova pjesma mogla biti jedan od budućih singlova.

Dalje slijedi “Yashanti” koja je obogaćena pjevom ptičica snimljenog s prozora doma pjevačice, “7 Baboker” je složena od vokala i gitare uz mali dodatak perkusija, “Lachlom” je vrlo sanjiva, “Pachad” je anti-folkerski orijentirana, za kraj je ostavljena “Endless Song of Happiness” koja je još jedna vrlo optimistično obojena skladba, dok je u tom završnom dijelu obrada posrnule princeze popa Britney Spears i njenog hita “Toxic”, koji zvuči vrlo primamljivo u minimalističkom izdanju.

Najjači adut Yael Naim je njen glas koji je perfektan, može otpjevati bilo kakve vokalne dionice, pa da se samo tako ocjenjuju albumi, ovaj bi dobio čistu peticu. Problem se nazire u samim pjesmama, odnosno hebrejskom jeziku koji nije toliko skladan kao engleski pa ritam pjesama pada s takvim pjesmama.

Moderna glazbena industrija u novije vrijeme stalno traži neke ekstreme koje potom pokušava zapakirati na poseban način i predstaviti ga javnosti pa je tako Naim na prvi pogled unikatna, ali višestrukim preslušavanjem albuma dolazi do većeg izražaja neskladnost vokala i glazbe.

Da nema spomenute, po mojem mišljenju, velike mane, “Yael Naim” bih proglasio kao jedan od vrhunaca ženske kantautorske scene, rame uz rame s prošlogodišnjim albumom Keren Ann, ali ovako je dojam ipak znatno slabiji.