Izvrsna koncertna investicija

Na posljednjem koncertu Radio Moscowa u zagrebačkom KSET-u kupio sam nekoliko dana prije službenog ‘release datea’ njihov novi album “Brain Cycles“. Koncertom su me više-manje zadovoljili uz tek pokoju zamjerku, a sada slijedi kritika i spomenutog uratka.

Radio Moscow je nastao u jednoj maloj ‘selendri’ u Iowi 2003. Malo pomalo, uz mnogo treninga, uspjeli su skrenuti pažnju na sebe, pa je njihov prvijenac “Radio Moscow” producirao Dan Auerbach iz The Black Keysa s kojim su odmah ‘kliknuli’ zbog mnogih zajedničkih žanrovskih odrednica.

Spomenuti prvijenac je bio dobar i relativno uspješan (za jedan mali bend), uz to su uslijedile i mnoge svirke kojima se dodatno širio krug fanova, pa je ovaj, drugi po redu, album “Brain Cycles” imao jako dobar temelj da bude još bolji i raznovrsniji što je u konačnici i uspio biti.

Da se ne ponavljam previše s reportom koncerta, reći ću da se i na albumu pretežito bave psihodeličnim blues rockom prepunim solaža koje povremeno znaju biti predugačke, ali ovako, u studijskoj verziji, sve su puno bolje posložene, nego što je to bilo na koncertu gdje su mnoge bile jedna nalik drugoj.

Od uzora, jasno se vidi američka škola blues rocka, počevši od Jimija Hendrixa, pa naovamo, a dosta sličnosti imaju i sa svojim mentorom Danom Auerbachom odnosno njegovim The Black Keysima, prvenstveno u prljavom garažnom zvuku s time da ga Radio Moscow nadograđuje više prema psihodeliji.

Već od uvodne “Just Don’t Know“, Radio Moscow pokazuju što se od njih može očekivati, niz besprijekorno odsviranih žestica blještećih gitara i bučnog bubnja obogaćenog nizom dionica na činelama. Na svu sreću, cijeli album ne leži na jednoj pjesmi ili jednom riffu, nego slijedi pregršt odličnih momenata koje je teško sve pobrojati.

Meni najdraža je “250 Miles” koja započinje vrlo jednostavno i lagano, samo uz lagano ‘piganje’ gitare i s nekoliko udaraca bubnja uz odličnu vokalnu interpretaciju, da bi u središnjici pjesma pukla, dečki se maksimalno odvalili i odveli ju u sasvim novom smjeru sa solažama kojih se ne bi postidio ni legendarni Jimi.

Da ne pobrojavam sad sve pjesme poimence, dovoljno je podvući zajedničku crtu i reći da se između tih pjesama nalazi mnogo visokoenergetskih blues rock dragulja kojima će se povećati bendovska fanovska baza.

Duboko se nadam da će i na sljedećim albumima nastaviti takvom uzlaznom putanjom jer ovaj trojac zaslužuje mnogo, a ima i dobre veze, posebno u Danu Auerbachu koji se više puta dokazao, zadnje s nedavnim solo albumom “Keep It Hid“.

Na omotu albuma preporučuju da se album sluša vrlo glasno, što sam ja i više puta napravio budući da ne znam drugačije slušati glazbu (hvala susjedima što me još nisu prijavili policiji), i mogu reći da ih podržavam jer tako glazba dolazi najbolje do izražaja. U tišini, ovaj album se jednostavno i ne može konzumirati.