Izvanbračni unuk rock divova

Austinska skupina Scorpion Child odlučila je biti još jedna u nizu koja će (pokušati) redefinirati rock, hard rock i proto metal s kraja ’60-ih i početka ’70-ih godina prošlog stoljeća.

Momci, kojima bi prema soundu najveći uzor mogli biti Led Zeppelin, djeluju od 2006. godine, a tek su ove uspjeli dogurati do premijernog studijskog izdanja. Spomenusmo Led Zeppelin, i to iz više razloga. Ponajprije zato što se glazba ne oslanja jedino i isključivo na retro hard rock/proto metal, već u sebi ima znatne utjecaje psihodeličnog, kraut i classic rocka, bluesa, boogiea, malo folka i dooma, spoja elemenata koji kao da su pokradeni s uvodna tri albuma Led Zeppelina. Sa svakog malo.Dakle, stilski hibrid koji kao kolateralne ‘žrtve’ za sobom povlači raskošnost, raznolikost, uvjerljivost, monumentalnost, sofisticiranost, a bome i sirovost i surovost kakva je krasila vjerojatno najbolji rock bend svih vremena. Dakako, Led Zeppelin je nedodirljiv i teško je, čak bogohulno, bilo koga usporediti s tim gigantom giganata, no među onima koji su ga uspjeli koliko-toliko pristojno iskopirati, odnosno nešto od njega naučiti, Scorpion Child bi na podiju mogao stajati (ili sjediti) dosta visoko.

Glazba je to s energičnim, masnim, katkad tromim, ali konstantno očaravajućim, kraćim, ushićenim, u bluesu ukorijenjenim riffovima prepunim distorzija, s ljepuškastim gitarskim solažama, hrabrim i odvažnim basevima, raznolikim, na mahove totalno poseljačeno-sirovim, zanesenjačko-eruptivnim, a na momente gospodsko odmjerenim bubnjevima i perkusijama, zdravo mačističko/seksističkim/frajerskim vokalima Aryna Jonathana Blacka koji jako podsjećaju na Plantove. Kada tome dodamo grandioznost refrenskog izražavanja, koje dodatno naglašavaju povremeni zborski back-upovi, dolazimo do još jedne od karakteristika koja ih povezuje s Led Zeppelin – podjednaka zastupljenost svih izvedbi u kojoj se glavne role dosta često izmjenjuju.

“Poligon Eyes“, energijom nabijena stvar, koja miksa brže i srednje ritmove s dosta melodijskih kontinuiteta i izraženim himničnim potencijalom, nameće se kao logičan izbor za singl/spot, “The Secret Spot” stvar je ubrzanije ritmičke formulacije sa zborskim backovima, a “Salvation Slave” se iz uvodnog hard rocka u drugom dijelu transformira u psihodelijom obojeni naslov, u kojem se izdvaja jači bas, melankolični gitarski solo, nešto elektronike i doom ugođaja. “Antioch” je fina, hipnotička hard’n’heavy balada s gitarskim duetima, u kojima ima puno akusticiranja i riffične nabrijanosti, “Paradigm” galopirajući hard rock, a “Red Blood (The River Flows)” progresivna balada, još jedna s jakim uporištem u akustikama.

Scorpion Child je, nema dvojbe, još jedan izvanbračni unuk old school rocka, čak možda bolje reći crossovera, koji je kroz glazbu i kroz produkciju, dodavanjem nekih modernih elemenata, uspio stvoriti sasvim pristojan album. Album koji zvuči prihvatljivo i za starije i za mlade generacije rockera. Stoji da smo se nečeg takvog zadnjih godina i više nego naslušali, no opet, očito se nalazimo u izraženo nostalgičarskim vremenima, gdje ovakva glazba nailazi na plodno tlo i praktički postaje sve više trendovska. I neka.